Tragove Austrougarske će za kratko vrijeme biti nemoguće prepoznati na onom dijelu gdje je smješten Dom Kulture (Hrvatski dom),
nestaće tragovi iz vremena kada smo “bili u Evropi”, davni tragovi kada je Zenica živjela u svim svojim dijelovima, kada je život u njoj kolao kao snažan krvotok u zdravom organizmu. Ako pođete od vrha Carine pa dalje, prema Klosteru (KŠC), ne možete zaobići ono što je činilo žilu kucavicu Zenice i što je našu Zenicu činilo gradom. Austrougarska gradi rudnik, Željezaru, Papirnu, a uz sve to i zgradu opšine, apoteku, vodovod, rasvjetu, i sve to na već pomenutom prostoru.
Rudnička kolonija u kojoj su smješteni rudari, Rudarski hotel, škola. U periodu između dva rata gradi se i srpska Sokolana (staro pozorište), hotel Kasina, kino Jadran, kino Helios, bolnica. U Papirnoj postoji samački smještaj sa kafanom i ljetnom baštom koja se proteže čitavim parkom Papirne, uz dominaciju podijuma-bine za muzičare. Zenica je grad , sjedište sreza. Pravi se i Hrvatski dom za potrebe hrvatskog življa, kako zeničkog, tako i novopridošlog stanovništva Zenice. Poslije rata, krajem četrdesetih, renoviran je Hrvatski dom koji dobija naziv Dom kulture.
U blizini je i Uzana željeznička stanica, srušena šezdeset četvrte godine prošlog vijeka. Tu je i Kloster, ženska katolička škola koja dominira uz katoličku crkvu. Ali, vratimo se Domu kulture (Hrvatskom domu), koji je napravljen između dva rata. Zgrada na sprat, naspram rampe uzanog kolosijeka, puta koji je vodio lijevo, prema naselju Brist, i desno, prema rudniku. Ispred, glavna saobraćajnica koja je vezivala Sarajevsku ulicu uz Carinu, s jedne strane, i Papirnu sa druge strane. Ispred zgrade je bila ljetna bašta, a iza zgrade večernja, ljetna bašta.
Sama zgrada sastojala se iz više prostorija za različite namjene. U prizemlju velika kafana sa predprostorom i kancelarijama. Lijevo od ulaza u kafanu smješten je izložbeni prostor muzeja, sa stalnom umjetničkom postavkom. Na spratu sala za prigodne predstave, koncerte, muzička dešavanja. A subotom i četvrtkom, vjenčanja u maloj sali na spratu, više glavnog ulaza. Vjenčanja su se obavljala sve do izgradnje nove zgrade opštine.
U Sali doma su gostovali mnogi poznati umjetnici i grupe: Ivan Kalcina, VIS “HAD”, KUD-ovi, folklorne grupe, Arsen Dedić, Ivo Robić… bili su samo neki od poznatih gostiju Doma kulture. Kao organizator priredbi, Dom kulture je, od 1964. do 1974. godine, organizovao preko 64 koncerta ozbiljne muzike, kojima je prisustvovalo 12 945 slušalaca, zatim 136 likovnih izložbi, 44 književne večeri, 45 estradnih programa, što je ukupno bila posjeta od oko 350000 poklonika nabrojanih manifestacija, a što opet dovoljno govori o ozbiljnosti organizovanja, kroz upravne odbore sastavljene od amatera, članova klubova. A u maju, štafetna palica se dočekuje na balkonu Doma kulture, uz najavu spikera, koja bi bila gromoglasno pozdravljena pljeskom građana Zenice. Bilo je mnogo dešavanja na malom prostoru.
Iza Doma kulture je gradski park, koji je granica ljetnoj bašti. Bašta se prostire gotovo cijelom dužinom zgrade, oivičena zidom visokim nešto više od jednog metra. Taj zid je bio napravljen od ukrasnih šljako-elemenata, a završavao se željeznom kapijom iste visine. Ulazu se moglo prići iz parka, sa glavne ceste i prolaza između kina Central i stambene zgrade „Bosnafolklora“. Tlo bašte bilo je prekriveno tucanikom, uz izuzetak podijuma za ples, koji je bio betoniran i smješten u samom centru bašte, u obliku pravilnog kruga. Uz zgradu je bila bina gdje je bio smješten disko džokej, glavna faca ljetnog disko kluba. A sporedne uloge su bili protagonisti, posjetitelji zimskog disko kluba hotela Metalurg. Pogodnost je bila blizina gradskog parka, jer se muzika mogla slušati i sa klupa smještenih u parku. Ali, to je već bilo za parove koji su se upoznali u disku, pa da tu, uz malo tišu muziku, prošire to poznanstvo. Pogodno je bilo i za one sa manjim džeparcem, koji su problem riješavali uz dvolitar crnog “Bogumila”, kupljenog u samoposluzi Progresove robne kuće.
U samom krugu diska bio je smješten šank, gdje se moglo dobiti piće po cijenama kafane Doma kulture. Disko džokej je bio Cvele iz Pionirske, potpomognut LP pločama zeničkih diskofila. Zbog otvorenosti prostora dešavala se i po koja čarka između posjetilaca, ali sve se brzo rješavalo uz stisak ruke i pomirenje, uz čašicu za šankom. I ovdje je važilo pravilo maksimalne tolerancije između zeničkih rokera, ma iz kog dijela grada bili. Disko je bio i svojevrsna modna pista, gdje se ukazivala prilika da se pokaže ono što je donešeno iz Trsta, ili iz Njemačke. A da i ne govorimo o zeničkim djevojkama, preplanulim na crkvičkim bazenima ili upravo pristiglim iz odmarališta Duče kod Omiša. Mogao se vidjeti i po koji vojnik, tek stigao na odsustvo, sa djevojkom koja ga je ispratila u vojsku, ili sa nekom, tek upoznatom prethodne večeri u disku.
Tih godina, početkom sedamdesetih, Zenica ima oko 68.000 stanovnika, uz naglo povećanje broja stanovnika, poslovnih i stambenih objekata, čemu doprinosi veliki broj omladine, među kojom su bili i posjetioci ljetnog diska u bašti Doma kulture.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
