Možda je nekad i bilo ovako, a možda i nije – tko zna? Pa da se malo prisjetimo. Uskoro dolazi sezona godišnjih odmora, ali za čitatelje ovih redova i nekadašnje sudionike ljetovanja i kampovanja, godišnji odmor već odavno traje 365 dana.
– Ferijala? To vam je ono kad preko „Ferijale“ ljetujete, a skoro ništa ne platite! Osim nešto malo za autobus. I tu su nas „prešli“ – dali su nam željezarski autobus. Opet neki popust, a destinacija – Zadar!
Smještaj je bio u nekom đačkom domu, koji je preko ljeta imao ferijalnu funkciju. Bio je smješten blizu pješčane plaže koja se protezala duž grada Zadra, djelomično presijecana zidinama Starog grada koje su zadirale u morski pojas. Oko zidina bilo je šetalište, gdje se za vrijeme toplih ljetnih noći moglo lijepo rashladiti – morski valovi su udarali u zidine grada i rasprskavali se u sitne kapljice, osvježavajući brojne večernje šetače.
Pored pješčanih plaža, nezaobilazan je bio i izlet na Kornate. Brodicom koja je mogla primiti pedesetak putnika brzo se stizalo do Kornata – mnoštva pustih, nenaseljenih otoka. Upravo ta nenaseljenost davala je poseban ugođaj posjetiteljima.
Netaknuta priroda, kristalno čisto more – prava morska pustinja s rijetkim roniocima koji bi dolazili pokušati izvaditi školjku ili možda koralj. Tko zna?
Na jednom od otoka goste je dočekivao domaćin s vinom i ribom, koje je upravo pripremao „na gradele“ – sve u sklopu dnevnog izleta.
Količina ribe i vina nije bila ograničena – što bi se danas reklo: jedi i pij dok možeš!
A jelo se i pilo malo više, što se vidjelo pri povratku u Zadar – mnogi su vrijeme provodili držeći se za ogradu brodice, glavom okrenutom prema dubinama mora.
Pored nas, Zeničana, u istom domu su ljetovali članovi KUD-a „Slobodan Princip-Seljo“ iz Beograda, koji su u večernjim satima svojim neformalnim programom zabavljali goste u lijepoj ljetnoj bašti doma, gdje je ujedno bio i restoran.
Južnije od Zadra, većina Zeničana, posebno Željezaraca, rado je odlazila u hotel Solaris, smješten blizu Šibenika. Naime, pri Željezari je tada postojala organizacijska jedinica „Društveni standard“, koja se brinula da svakom radniku osigura ljetovanje, kampovanje i rekreaciju. „Društveni standard“ je izdavao uputnice s regresom od 50%. Radnik je birao ponuđena slobodna mjesta, a ako mu to nije odgovaralo, mogao je uz regres izabrati nešto drugo preko Olimpik-tursa, koji se nalazio kod kina Central i usko sarađivao sa Željezarom.
Hoteli Solaris – Jure, Ivan i Niko – bili su smješteni na prostranoj lokaciji u blizini slapova rijeke Krke, popularnog jednodnevnog izletišta.
Hoteli su radili tokom cijele godine – ljeti za odmore, a ostatak godine za rekreaciju radnika. Plaža je bila široka, s betonskim krugovima i klupama oko njih, idealnim za porodice ili društva, bez ometanja drugih. Ugođaj su pomalo kvarili komarci, koji su u gustom rastinju nalazili utočište. Prijevoz iz Zenice bio je individualan, osim za rekreante čiji je prijevoz organizirala Željezara svojim autobusima. Pored hotela bio je i auto-kamp, gdje su radnici boravili pod šatorima ili u kamp-prikolicama, s popustom za dvadeset dana, dok je za hotelski smještaj bio kraći, desetodnevni regres.
Nešto južnije, traženije odmaralište bio je Trogir, tačnije hotel Medena, nedaleko od grada. Hotel je imao vlastitu plažu i depandanse za smještaj brojnih Zeničana, ponajviše Željezaraca. Depandanse – spratne kuće poredane jedna do druge – bile su odmah do hotela, a gosti su se hranili u hotelskom restoranu.
Na ove destinacije išlo se preko Komara i Kupresa do Splita i dalje. Južno od Splita, omiljeni hotel Zeničana bio je „Lav“, smješten u borovoj šumi, s velikim kapacitetima i sadržajem – teniska igrališta, vinoteka, restorani, „Lavica“ na samoj plaži. Plaža, prekrivena gustom borovom šumom, nudila je drvene ležaljke, a često ste mogli vidjeti i poznate Splićane. Hotel nije štedio – zabava je bila redovna, uključujući i goste s estrade i sportskih terena.
Južnije je bilo Baško Polje i hotel „Alem“ – vojni hotel smješten na visokoj obali, do plaže se silazilo stepenicama. Uz hotel su bili i depandansi za dodatni smještaj. Blizina Baške Vode davala je poseban šarm večernjim šetnjama, uz sadržaje kakve pruža svako razvijeno turističko mjesto – živa muzika, restorani, konobe, sladoledi, razglednice, portretisti…
Još južnije – Živogošće i hotel Nimfa, smješten odmah uz more. Daleko od privatnih kuća, sa šljunkovitom plažom, velikom ljetnom baštom i binom za muziku. U predvorju restorana nalazila se statua žene preko koje je tekla voda – dodatni detalj za ugođaj. Na terasi su se održavali izbori za „miss“, svako veče muzika za ples, a za omladinu – disko.
Ne treba zaboraviti ni Neum – grunt Željezarin. Bio to odmor ili rekreacija, nije bilo važno. Uposlenici Željezare, od upravnika do konobara, brinuli su se za goste. Šljunčana plaža u hladu borove šume, restoran na samoj plaži, a iznad nje bungalovi – „Kozara“, „Sutjeska“, „Neretva“… Svaki za dvije tročlane porodice, s terasom okrenutom prema moru i stazom do obale.
Kasnije će tu niknuti hotel-grad „Zenit“. Moglo se i trajektom Ploče–Trpanj, pa preko Orebića do vojnog hotela „Perna“. Smješten uz pjeskovitu plažu, s vlastitim auto-kampom, pružao je mir i tišinu, daleko od grada. Blizina trajektne luke nudila je mogućnost izleta na Korčulu – suveniri, stara tvrđava, šetnje.
Hotel „Pelegrin“, također vojni, oduševljavao je arhitekturom – izgrađen u obliku kvadrata s unutrašnjim dvorištem, šireći se prema spratovima. Svaka terasa bila je u hladu zahvaljujući konstrukciji. Središnji prostor pružao je pogled prema nebu, dok su plaže bile različite – pjeskovite ili stjenovite.
Tu je bila i trim-staza, popularno zvana Titova – uzduž obale, kroz borovu šumu, s malim restoranima.
Svi vojni hoteli imali su rampu i dežurnog vojnika koji je evidentirao ulaske gostiju.
Hotel „Argentina“ u Dubrovniku ili „Tamaris“ u Igalu – posebne priče. Sve organizirano preko Društvenog standarda Željezare, uz regres. A moglo se i sjevernije, o vlastitom trošku – u banjsko ljetovalište Harkanj. Eh, tko od Zeničana nije bio u Harkanju, Donjem Miholjcu… granica – pa eto banje Harkanj! I eto mnogih Zeničana na tom prelijepom mjestu.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: info@zenicablog.com
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
