Već evo u trećem vijeku smo zajedno sa ,,vatrama” u Zenici. Vatre ostaju, a ljudi odlaze, odlaze ostavljajući svoj trag svako na svoj način. Još krajem devetnaestog vijeka, Zenicu je zahvatila kob, neko bi rekao sudbina da živi sa vatrom. A vatra je naša svakidašnja.
Do skora smo je mogli vidjeti i iz Grada, baklju koja je neprestano gorila, tamo, blizu Visoke peći, spaljujući onaj višak plons koji se stvarao prilikom proizvodnje gvožđa u fabrici. Napretkom tehnologije taj višak plina sada ne sagorijeva u baklji, nego se ponovo vraća na duvnice potpomažući vatri u peći da se razbukti, da podigne temperaturu, da sagori onu rudu, kreč i koks, da na izljevu iz Visoke peći vidimo ,,Ljude i vatre”. Ljude, koji svojim probojnim motkama, na platformi Visoke peći pomažu da se ta rijeka u užarenom i tečnom stanju oslobodi iz Visoke peći i potekne u kokile na koje čekaju Valjaonice i Čeličana.
Bilježili su ljudi te trenutke, kako tekstovima tako i objektivom svojih fotoaparata, ali jedan Zeničanin, rođen u susjednoj nam Crnoj Gori, u mjestu Baru, na svoj specifičan, slikarski način je to bilježio. Bilježio, stvarao, neumorno.
Tomislav Perazić, akademski slikar, poslije studija u Ljubljani, šezdesetih godina dolazi u Zenicu.
U to vrijeme slikare su upošljavali u Gradskim preduzećima, dajući im radna mjesta kojima su doprinosili razvoju tih preduzeća. Tomo dobija posao u Željezari, a atelje u hotelu Kasina, u samom potkrovlju. Vrijedan, pun energije, počinje svoj rad sa ,,ljudima i vatrom”. Vatra Visoke peći, Čeličane, Valjaonice, Bluminga, bila su mu inspiracija baš kao i njegova nostalgija za rodnim Barom, narom, mimozama i maslinama. Sklad je vladao na njegovim slikama, grafikama, crtežima. Na jednoj strani vatra od lijevenog gvožđa, sa visokopećarom u sumaglici, a na drugoj strani nar, mimoza, maslina, i neizbježan lik žene koji je nekada bio u prvom planu, a nekada se samo nazirao kroz lišće masline, cvijeta mimoze i ploda nara.
Tomo se mogao vidjet u svim dijelovima grada, volio je i ateljee mijenjati, u početku onaj u Kasini, poslije u Novoj Zenici , pa onda u Sunčanoj dolini, kao i mali atelje u sklopu Hotela Internacional.
Pored toga, stvarao je na različitom materijalu, kartonu šperploči, lesonitu, platnu…a murali su mu bili posebna draž.
Ovjekovječio je podosta javnih ustanova sa svojim djelima. U holu Metalurškog fakulteta intelektualna kompozicija izrađena od bakrenog lima, na Institutu reljef motiva iz Željezare urađen od keramičkih pločica, u SMŠ Mladost mural zanimanja i zvanja urađen na zidu uljanim bojama, na terasi hotela Internacional veliki mural urađen u bakru koji predstavlja najstariju fotografiju-crtež Zenice još iz 1697.godine, kada je Princ Eugen Savojski u svom osvajačkom pohodu zapalio skoro čitavu Zenicu, ali ne onom vatrom koja je Tomi služila kao inspiracija, nego uništavajućih ognjem težeći ka okupacijom ove naše Bosne.
Tomin mural se nalazi i u Gimnaziji, u Raspotočju na dugačkom zidu od ulice do Bosne u nekadašnjem ,,Zelenilu. Djela vidljiva svim Zeničanima i ljudima koji posjećuju Zenicu, djela koja treba pokazivati, isticati, baš kao i sam Tomin rad.
Tomo je imao itekako smisla za humor, počesto na svoj račun ali i na račun svojih kolega sa kojima je prijateljevao :
-Ibro, jesi li čuo da su obili atelje x slikara? Zamisli, sve su mu ramove ukrali…,
Znao je Tomo da oslika i izlog, da napiše firmu na radnji, a sve to sa neobičnom i velikom voljom, dajući mu i tehnički i umjetnički sjaj.
Kod mnogih Zeničana, u stanovima su na zidovima Tomine slike, a naši sugrađani rasuti po cijelom svijetu nastoje da Tomine slike pribave, na ih okače na zid tamo negdje u Kanadi, Australiji, Norveškoj…
Veliki dio svog radnog vijeka Tomo je proveo u RMK Prometu, u čijem izdanju je i njegova Mapa sa nazivom ,,Ljudi i vatre”.
Čelični čovjek Tomo, gle koincidencije, stanovao je u Čeličnom soliteru, gdje je i završio svoj životni i radni vijek.
Zeničani su od 2019. godine, uskraćeni da vide čovjeka na ulici, sa obaveznim ,,teretom” ispod ruke, koji je bio, možda neko novo umjetničko djelo, neki karton pogodan za slikanje, neki komad lesonita, ili pak fascikl sa crtežima, portretima sugrađana, skica za neki mural…
Dosta toga bi se moglo još napisati o Tomi, i napisat ću, jer lično poznanstvo sa Tomom ne jenjava, kao i crteži, grafike, mapa, ulja na platnu i još mnogo toga, obavezuju me da to sačuvam, da predam budućim pokoljenjima u amanet.
Ono što je posebno ovdje istaći je da je Tomo živio sam, nije imao porodicu, ali je bio okružen mnogim prijateljima koji su mu se nalazili pri ruci, tako da je, završivši svoj životni vijek, Tomo bio da dostojanstven način ispraćen na svoj vječni počinak, u Zenicu, na Gradsko groblje na čijem grobu stoji crveni obelisk na kojemu je isklesana misao našeg sugrađanina Emira Sokolovića posvećena Tomislavu Peraziću:
Ostavivši tok na paleti, listu ili platnu
živeći mir izvan rama
Djelima svojim vječnost
Nesebično ostavlja nama…
Za ovaj spomenik Tomislavu Peraziću pobrinuo se također naš Zeničanin Milenko Šećerović, slikar i kipar Hilmo Kahrić je isklesao obelisk, a naša sugrađanka Kristina Knežević je poklonila ovaj crveni kamen na uspomenu Tomislavu Peraziću, Zeničaninu rođenom u Baru davne 1937.godine, u gradu gdje je kao golobradi mladić učio molerski zanat, ali, majstor koji ga je podučavao zanatu usmjerio ga je u umjetničke vode, usmjerio ga u ruke Božidara Jakeca na Likovnoj akademiji u Ljubljani, koja je stvorila od njega velikog umjetnika…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
