U Zenici se, nekako s jeseni govorilo, stigle su lubenice, a sa lubenicama i učiteljice pa i nogometne utakmice. Sada lubenice ranije stižu, učiteljica ima dovoljno i u samoj Zenici, a nogomet k’o nogomet, poslije ljetnih priprema starta sa prvenstvom.
Lubenice su bile nagovještaj novoj školskoj godini, što je teško padalo školskoj raji, ali, tu težinu su nekako podnosili sa velikim količinama lubenica koje su stizale iz Vojvodine, Semberije, Posavine…veće se nekako zasitilo sa jabukama, šljivama, kruškama…pa su lubenice bile pravo osvježenje pred uskori dolazak školske godine. A učiteljice, Učiteljske škole nije bilo u Zenici, bila je u Travniku, ali ona jedva da je učiteljicama mogla podmiriti potrebe gradova bliže Travniku, pa su u Zenicu nove učiteljice stizale većinom iz Srbije, manje iz Hrvatske. Ali, vratimo se lubenicama. To su one lubenice tamno zelene boje, ne veće od pet-šest kilograma, taman za jednu porodicu. U samoj Zeničkoj čaršiji prodavale su se na više mjesta, Kanare, naspram Čaršijske pijace nad obalom rijeke Bosne, na staroj pijaci gdje je poslije napravljen Zanatski centar, a nekada davno ispred kafane pod lipom gdje je kasnije otvorena Salčinovića pekara. Lipe i kestenove u tom dijelu grada gdje se prodavala lubenica iz naših krajeva, okoline Zenice a i samoj Zenici , posadio je o svom trošku Zeničanin Alija Frndić, i ta stabla još uvijek prave hlad u Staroj čaršiji . Na tom mjestu nije bila velika količina lubenica kao poslije kada su lubenice stizale iz Vojvodine, Semberije, Posavine, pa se tu prodavala lubenica na rižanj, na polovicu, a ko je mogao, kupovao bi i cijelu lubenicu.
Poslije, ,,brda” lubenica na mjestima koje sam spomenuo. Tezge sa paprikama, paradajzom…zamijenile su tezge, a iza tezgi kamioni lubenica. Da, kamioni koji su ulazili na rikverc sa pravca obale Bosne, poslije sa bulevara, punili su prostor ispred Kanare, nekadašnje klaonice, a tada reda zanatskih radionica u kojemu je dominirala Štaljina bravarska radionica. Na jednoj od tezgi, pored gazde, lubenice je prodavao čovjek po imenu Bekir, oniži ali spretan Zeničanin za koga su se otimale gazde Lale, kako smo ih zvali.
Omladina Zenička , ona koja još nisu stasala za posao, ona školska, snalazila se na razne načine da dođe do lubenice. Neki su i prodavali lubenice pa dolazili do zarade, a neki su organizovano otuđivati u svoju korist lubenice. Jedan od načina je bio da se čučne i kroz noge gurne lubenica, a lubenica je okrugla i lako se otkorturljivala do kompanjona koji bi je uzimao i bez frke je odnosio sa pijace.
Drugi način je bio da se posmatra sa strane je li prodavač lubenica sam za tezgom, jedan se zatrči, uzme lubenicu sa tezge, gazda potrči za njim, a ovi ostali pokupe lubenice sa tezge i bježanija prema obali rijeke Bosne ili između kuća u čaršiji čiji su teren itekako poznavali.
Najteži način da se dođe do lubenice, a i zarade, svakako je bio biti za tezgom i prodavati lubenice. Kada dođeš ujutro na posao, gazda ti pregleda džepove, čarape nije trebao jer si bio bos, i na kraju opet pregled i isplata. Međutim, dovitljivosti nikad kraja. Obuče se perlonka košulja, koju smo obično svi imali za svečanosti u školi, zavrnu se rukavi do lakta, i u te zavrnute rukave se gurne papirna novčanica. Isti je sistem bio i na ostalim prodajnim mjestima pa i na Staroj pijaci, nekadašnjem buvljaku koja se nalazila između kuća Nemenjakovića (Muris) i Nadžakoviča (Redžep, Kemo, Mersa…). Istina, prije dolaska lubenica i učiteljica tu se prodavala polovna roba gdje se mogao vidjeti Ćorbeg, pognuti čovjek koji je prodavao polovnu milicionersku i željezničku robu, obično dolamice i željezničarske šinjere koje je omladina prekrajala za maxi kapute, tada moderne odjevne predmete, a bojila ih je u bojionici ispo Kamentnog mosta.
Prodajno mjesto je bilo i na obali rijeke Bosne, preko puta gradske pijace, naspram Redžine ribarnice i tezgi na kojima se prodavala rakija i gdje se točila i na dec i konzumirala uz samu tezgu.
Glavni prodavač rakije je bio Ilija čija je kuća bila uz bulevar niže stare štamparije.
Učiteljice, one nove, tek završnice Učiteljske škole, dolaskom u Zenicu, vlasti su ih smještale kao podstanarke u privatne kuće kao i u Mazića kuću na spratu. Ubrzo su one nalazile srodnu dušu u Zenici, iskreno rečeno bile su popularne da li zbog svog zvanja ili pak zbog stasa, to znaju oni koji su sa njima stupali u vezu.
U isto vrijeme počinjalo je imnogometno prvenstvo, Čelik je igrao na Blatuši, za par godina druga liga, pa prva, pa opet druga…a lubeničari, pogotovo te godine (1969), Čelik upao u Prvu ligu, i prva utakmica sa Vojvodinom, gazde iz Vojvodine koji su prodavali lubenice, pravac sa kamionima na Stadion Blatuša, na kamionima lubenice, ostave čuvara da im čuva lubenice, a čuvar golobradi mladić od koga su Blatuška raja veoma lako dolazila do lubenica. Ako se čuvar buni, dobije u glavu onaj dio lubenice sa pantljikom, onaj okrugli tanjirasti dio lubenice koji je lako nalazio svoj cilj, pravac uho, da li lijevo ili desno, svejedno…
A kada se lubenice prodaju, kada se više ne dovoze, kada ,,prođu”, mjesta bivaju ustupljena glavicama kupusa spremnih za zimnicu, za kiselenje. Znaju dočekati i prve snjegove, zimu i sjećanje na lubenice i gledajući u nove učiteljice…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
