Brojke, datumi, događaji, historija…Često pročitamo u nama dostupnim medijima, Una jedna jedina, Luk koji je spojio obale, koji je ponovo izronio iz zelene dubine, Slano jezero nikad posjećenije…i slične naslove, pri tome zanemarujući mjesto gdje živimo.
Zenica je Grad sa burnom prošlošću, ne tako davno kasaba sa desetak hiljada stanovnika , a danas Grad sa više od sto hiljada stanovnika u kojima živi i mnogo historičara, školovanih, sa doktorskom titulom koji nastoje sa svojim radom , svojim znanjem doprinesu da naš grad bude, pored ostalog prepoznatljiv upravo po historijskim viševjekovnim dešavanjima, onim dešavanjima čija će važnost biti zabilježena u knjigama, u udžbenicima, koja će se prenositi na buduća pokoljenja. Ali, ono što nedostaje je ono najvažnije, da ,,izroni” ta riječ iz knjige, iz udžbenika, da se pretvori u ,,tri dimenzije”, da se može vidjeti golim okom, opipati, pokazati putniku namjerniku, turisti zalutalome u ovaj Grad, pokazati i reći- To je nekada ovako bilo, a sad smo to prilagodili današnjem vremenu…Ne stidjeti se prošlosti, naprotiv, isticati sve ono pozitivno iz prošlosti pa makar to bila i petstogodina vladavine Osmanlija, četrdeset godina vladavine AU, kao i svega onoga iz novije historije poslije završetka Prvog svjetskog rata…
Jedno od tih takvih mjesta svakako je i Drveni most , čaršija oko njega, put koji je razdvajao mahale Sejmen i Odmut.
Godine vezane za most, njegovo trajanje od davne 1554. godine, pa sve do 1971.godine, svakako zavređuju pažnju da bi taj most dobio mjesto koje mu pripada, ako ništa drugo zbog same ,,patnje” koje je izdržavao tokom tih petsto i više godina.
Povezaše dvije obale ,,žute rijeke” tadašnji vladari davne 1554.godine, napraviše ga od drveta isječenog u obližnjim selima, oko njega se stvori trgovačka i zanatska čaršija. Kućna radinost, razmjena proizvoda , trgovina…dok idilu ne naruši, privučen prirodnim bogatstvom Bosne potencijalni novi osvajač sa svojom vojskom, prethodno izvidivši sve slabosti tadašnjih vladara,
Osmanlija čija je glavna utvrda bila na Vranduku. Princ Eugen Savojski, 1697. godine , sa prethodno pripremljenom mapom Zenice i okoline slomi zub na Vranduku, dođe do Zenice, opljačka je i zapali cijelu kasabu, ostavi dvije kuće čitave, tamo gdje su bile kovačnice, gdje je u novije vrijeme bila kovačnica Alije Skopljaka. Iz strateških razloga, most su već porušili Turci, pa se Savojski ulogorio na mjestu Musalla prethodno prešavši rijeku na sprudu današnjeg Jagnjišća, mjestu koje je dobilo ime po jagnjadima koja su tu odvajana od stada i bila namjenjena za trgovinu . Musalla, otvoreno mjesto za klanjanje, namjenjena je bila za vojsku iz obližnjeg garnizona sa Bilimišća kao i za vojsku smještenu u logoru na Crkvičkom brdu. Na Musalli se za vrijeme suša od strane mještana Bilimišća učila dova za kišu. A i samo mjesto gdje je smještena Musalla je posebno sa ušćem Babine rijeke u rijeku Bosnu, što ga čini sama energija koja zrači iz obje rijeke, oivičena obalom koja je još prirodna i nije narušena bilo kakvim građevinama. Sama Musalla je obogaćena viševjekovnim nišanima kolosalne veličine premještene sa groblja iznad uzanog kolosijeka pruge na samom ulazu u naselje Meokušnice. Musalla je obogaćena i kamenom Mejtašem, premještenim iz Čaršije Musalla ispred Maića kuće.
Odlaskom Savojskog, most se obnavlja i ostaje drveni sve do dolaska nove okupacione vlasti koja 1885.godine pravi deset kamenih kula na koji smješta drveni most. Ali njegova sudbina je da ga vlast koja je tada vladala u Zenici ruši 1945.godine, kule ostaju a na kojima 1946.godine KPD sa svojom radnom snagom obnavljaju drveni most. Most traje sve do 1969.godine kada ga zamjenjuje novi most napravljen u kratkom roku i biva pušten u promet godine 1971.
Deset kula ostaju, ne zna se da li kao spomenik starom drvenom mostu ili kao buduće historijsko mjesto o kojemu bi se itekako mnogo toga moglo reći.
Mladice obližnjih jablanova već su počele nicati iz pukotina kula, prijeteći da svojim žilama ne rastave vjekovno zidano kamenje, ono ljuto Hercegovačko. Nadati je se da će kule svojom snagom i tu prirodnu silu savladati, a da će na njima nekada osvanuti objekti služeći Zeničanima, putnicima namjernicima, turistima, da će se u tim objektima moći kupiti zenički suvenir za kojim još tragamo, da li je to ,,čimburko” ili možda carska česma, ili nešto drugo. Postoji projekat od ar arhitekte Tabakovića za kule kao i za ulaznu kapiju u Grad koja bi bila smještena na samom ulazu na most od strane Musalle.
U sjećanju Zeničana još ne blijedi ona slika čaršije oko mosta, kuće Halilovića, stolara Ekinovića, kuća Sarajlić Ibrahima, Džonlina stolarija, voćara u Salčinovića kuća, Limarija Zulfe Hodžića, kafana Nadžakovića, pekara Mustafina, brice Frndića, Begagić Omera pekara, slastičarna na samoj prvoj kuli …i još mnogo toga kojemu se gubi trag ostajući samo u sjećanjima i po kojoj pisanoj riječi.
AU je ostavila traga u građevinama koje polako nestaju, ali ta ista, današnja Austrija ne bježi od takve vrste projekata, bez obzira što će oni podsjećati na četrdeset godina vladavine na ovim prostorima, ali će biti nauk budućim generacijama da i Zenica ima svoju historiju itekako bogatu…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
