„Zenička čimburijada” 21.03.petak. Pokušavam da se prisjetim „čimburijade” prije 1992.godine. Ne ide, nemam puno sjećanja, ili nije bilo puno tih događanja, masovnosti kao što ih ima danas. Vratio sam se u 1992.godinu, na Kamberovića polje, ispod jablanova, naspram ušća Kočeve u Bosnu. Kolega po profesiji, Javor, predloži da se pridružimo društvu na dočeku prvog dana proljeća. Društvo, među kojima su, Mido KTK, Pirgo, Edo S, i još par gostiju DIT-a, a nadomak nas još par društava. Vatra, roštilj, piće i sijelo gotovo do 12.sati. U Bosni se okupao brat Hamde iz kina, Arnautović, meni do tada poznat po stalnom prisustvu na mjestima gdje su ringišpili. Čovjeku je to bila profesija. Znam da mu je kuća bila na Pišću, odmah više izvora, kod Mirsine i slastičara Bećirević. Gledajući stare fotografije, vidim da se čimburijada obilježavala skromno: dva, tri prijatelja, porani se, ispeče se čimbur, i – hajdemo na posao.
Međutim, ono što je obilježavalo dolazak proljeća svakako su čuveni i tradicionalni teferiči koji su se prvobitno održavali na prostoru gdje je bila kafana „Bistro”, a kasnije i na livadama pored sadašnjih bazena. Programska „šema” je bila definisana kako bi ugođaj na teferiču bio zanimljiv Zeničanima, a koji bi, zauzvrat, popunjavali sve slobodne prostore pored Rijeke. Glumac Faruk Zadić bio je animator i organizator samih programa. Džez orkestar je uspješno izvodio svoje numere, tada aktuelne. Da, dobro ste pročitali, Džez orkestar koji je tada postojao u Zenici, baš kao i Tamburaški orkestar za čiji se umjetnički kvalitet starao Kašić Jozo, a čiji je orkestar izvodio narodne i umjetničke kompozicije, koje su razvijale, što bi danas rekli – suživot”. Postojale su i takozvane diletantske, odnosno, dramske sekcije, koje su izvodile dramske komade, kao na primjer: „Zlatija” autora Osmana Đikića, „Majka” od Ahmeda Muratbegovića, „Zlatna jabuka” od Huseina Dubarvića Džoge, itd.
Teferiči su bili zabavnog karaktera, a nezaobilazna je bila tombola. Vlasnici tiketa čiji bi kupon bio izvučen, pristupali su svojevrsnom „ribolovu u buretu”. Zabacivao bi se veliki štap sa konopcem u veliko bure, visoko preko tri metra, da bi se izvukla nagrada. U buretu su bila dva, tri pionira i oni su kačili na udice raspoložive nagrade, predmete koje su privatne radnje i ustanove davale kao dobrovoljni prilog.
Trke sa jajima u kašikama koje su držane u zubima, izazivale su buru smijeha. Spora trka na biciklima, što sporije to bolje, smiješni padovi sa bicikla, te trke u vrećama (uvučeni do pasa u vreće) i skačući kao kenguri – što brže do cilja. Penjanje na gladak direk visok deset metara, a na vrhu direka je obješena nagrada. Nije nedostajalo komičnih situacija, koje su doprinosile lijepom ugođaju i razonodi svih koji su došli na teferič, a sve to uz Džez orkestar koji je svirao prigodne muzičke numere.
Kod starijih Zeničana ovi teferiči su praćeni sa primjetnom sjetom. Bili su tradicionalni, te su kao takvi dugo ostajali u veoma lijepom sjećanju. Zeničani su znali napravit teferič i bez spomenutih događaja, odnosno programa. Prostor od Kratinine ljetne bašte pa sve do bazena, bio je ispunjen izletnicima, onima kojima nije trebao prevoz, nego su pješice dolazili na to mjesto, jer je sve bilo tako blizu. Rijeka čista, može se osvježiti, a na obali prema naselju Hamida nekoliko izvora. Atrakcija za nas djecu, sa bardakom u rukama, pa hajde donesi vode. Ujedno se moglo u Rijeci nasjeći štapića za matematiku. Deset štapića u snopu sa gumicom od „viklera”, i tako puta deset, i eto „digitrona”.
A događaj je svakako bio i „kad je dernek, nek’ je…“, to jest uredno pospremanje mjesta gdje se teferičilo! Ostalo, kako je danas, i sami znate!
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
