U Zenici je tih godina bilo dinamično živjeti. Procvat privrede, otvaranje novih preduzeća, brzo zaposlenje poslije završene srednje škole, fakulteta ili nekog tromjesečnog kursa za zavarivača, kranovođu, bravara, tesara… Nicala su nova naselja, ljudi su imali sigurne plate, živjelo se noću, radilo danju. Teško je bilo naći slobodno mjesto navečer, brojne kafane iz toga vremena su bile prenatrpane. Hoteli Metalurg i Internacional, Restorani: Paviljon, KPD, JNA, Lovački, Centar, DITiE, Kuglana, Kasina, Livnica, Bistro, Dom kulture, Balkan, kafana Pozorišta, restoran Poliklinike, restoran Korzo, UPI Grill, brojne male kafane, Moka, Minjon, Semafor, Četvorka, Putnik, privatni kafići, Babilon, Medo, Feniks, Trojka, Libertas, Čerkez, Nes, Panorama…i još mnogi drugi ugostiteljski objekti, koji ipak nisu bili dovoljnog kapaciteta da zadovolje sve goste.
Drveni sanduk, sa gornje strane obložen čohom, osim mjesta za cipelu, dominirao je na ulazu u Željezničku stanicu. Istovjetan sanduk se mogao vidjeti i kod Doma kulture i ispred Progresove robne kuće. Na sanduku četke i kreme, i čohana krpa za glancanje obuće. Na skemliji je čistač cipela koji je mamio mušterije udarajući četkama određeni takt, po drvenom sanduku. Mušterija je prilazila, stavljala nogu na sanduk, i – čišćenje cipela je moglo početi. Čistač cipela je stavljao obloge lijevo i desno oko noge, da bi zaštitio čarape od kreme. Spretne ruke su to uvježbano radile, uz obavezno pjevušenje čistača. Interesantno je bilo posmatrati čistača kada nanosi završni glanc, povlačeći čohanu traku lijevo i desno, sa obje ruke. Na kraju je bio obavezan geg čistača kada je, kao namještao frizuru ogledajući se na tek izglancane cipele. Cipele su obično bile šimi, špicaste, sa špic plehovima na peti i na špicu. Od čistača cipela pamtim Ramadana, crnomanjastog brku koji je ujedno radio i u kinu, a jedini je imao svoj salon za čišćenje obuće, kiosk naslonjen na bočni dio zgrade Doma kulture. Znam da je njegov salon neslavno završio tako što se jedan putnički automobil zabio u njega. Dugo poslije toga se mogla vidjeti betonska podloga na kojoj je bio postavljen salon.
Beogradske večernje novosti Expres politika, Oslobođenje, Naša Riječ..!, moglo bi se čuti kada Jure prodaje novine idući niz Korzo prema Kamenom mostu. – Žena bacila kiselinu u lice…! Zaim Imamović izgubio glas!, Nail Ikanović ubio ženu…! – bili su bombastični Jurini povici, da bi skrenuo pažnju potencijalnih kupaca novina. Novine su bile rasprodate već do Kamenog mosta. A ko se zatekao u sitnim satima, poslije prolaska Beogradskog voza kroz Zenicu, mogao je najnovije vijesti iz zemlje i inostranstva pročitati prije zore. Naravno da je bilo mnogo takvih koji su se zatekli upravo na Željezničkoj stanici, ne putujući nigdje, nego su, po zatvaranju ostalih kafana u gradu, dolazili u Stanični restoran na još jedno piće. Nekako su vozovi koji idu iz Ploča za Beograd i obratno, bili ublizu po redu vožnje iz Zenice, pa su neki gosti imali običaj da sjednu u voz, odnosno u restoran, i da u restoranu provedu vrijeme do Beograda. A onda nazad za Zenicu ne vidjevši uopšte Beograd.
Kožni notes, u notesu uredno složeni lozovi-lutrije jugoslovenske lutrije. Može se uzeti pola loza ili čitav. Pola loza, dijeli se dobitak na dva dobitnika sa istim brojem. Francuska kapa na glavi, bez pozdrava, prodavač priđe stolu, otvori notes, pa izvoli. Hoćeš nećeš. Zadrži se malo kraj stola, klimne glavom i ode za drugi sto. I tako svako veče u većinu gradskih kafana, a najviše u kafanu Doma kulture. Izvlačenje je četvrtkom a izvještaj sljedećeg dana, u dnevnim novinama ili na kiosku gdje su također prodavani lozovi. Na lozu je pisalo da za dobitak jamči država, odnosno, 60% poreza ide za invalidna lica.
Svoje mjesto u tom šarolikom miljeu svakako su zauzimali i fotografi, fotografi koji nisu imali svoje radnje a bavili su se fotografisanjem. Hasan, Bogdanović, Ćerim, Gudelj, bili su fotografi koji su se mogli vidjeti u različitim dijelovima grada. Gudelj u Domu kulture na vjenčanjima, Ćerim u Bolnici, Bogdanović na Željezničkoj i Autobuskoj stanici, Hasan na bulevaru. Fotografisanje, uzimanje adrese i kapare i fotografija stiže po želji na adresu. Svi su radili pošteno i kvalitetno svoj posao.
I stanični nosači prtljaga, uglavnom sa trokolicama i dvokolicama, stajali su na usluzi pristiglim putnicima u Zenicu. U to vrijeme, dosta je ljudi bilo iz drugih mjesta a naselili su se u Zenici, tako da je svaki odlazak u rodno mjesto sa sobom podrazumijevao poljoprivredne i druge proizvode, koje je trebalo dopremiti do kuće. Malobrojni taksisti nisu primali robu, primali su samo putnike i eventualno lični prtljag, a i sama taksi usluga je bila luksuz. Stoga su nosači, odnosno vozači dvokolica i trokolica, imali pune ruke posla. Posebno su imali mušterije iz Posavine i Slavonije koji su svoje proizvode prodavali na zelenoj Zeničkoj pijaci.
,,Će ti sjecnem će ti cjepnem…”, čulo se često između zgrada kada naiđe Albanac sa Kosova, noseći na sebi ,,kozu”, žagu i sjekiru. Kompletna usluga. Žaganje cjepanica, cijepanje i uredno slaganje u šupu ili podrum. I posao je cvjetao.
,,Popravljam kišobrane, oštrim makaze i noževe, krpim šerpe i lonce!”, također su bili glasni povici kada naiđu Makedonci, nudeći svoje usluge. Ručno tocilo, nakovanjčić, čekić, žica, i – eto nama djeci razloga da se okupimo oko ,,majstora”, da gledamo kako on to radi.
Nabrojana i još mnoga druga zanimanja krasila su Zenicu tih godina…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
