U Zenici je tih godina bilo dinamično živjeti. Procvat privrede, otvaranje novih preduzeća, brzo zaposlenje poslije završene srednje škole, fakulteta ili nekog tromjesečnog kursa: za zavarivača, kranovođu, bravara, tesara….Nicala su nova naselja, ljudi su imali sigurne plate, živjelo se noću, radilo danju. Teško je bilo naći slobodno mjesto navečer, brojne kafane iz toga vremena su bile prenatrpane. Hoteli Metalurg i Internacional, Restorani Paviljon, KPD, JNA, Lovački, Centar, DITiE, Kuglana,Kasina,Livnica,Bistro, Dom kulture, Balkan, kafana Pozorišta, restoran Poliklinike, restoran Korzo, UPI Grill, brojne male kafane, Moka, Minjon, Semafor, Četvorka, Putnik, privatni kafići, Babilon, Medo, Feniks, Trojka, Libertas, Čerkez, Nes…Panorama…..i mnogi drugi ugostiteljski objekti, nisu bili dovoljnog kapaciteta da zadovolje sve goste.
Drveni sanduk, sa gornje strane obložen čohom, osim mjesta za cipelu, dominirao je na ulazu u Željezničku stanicu. Istovjetan sanduk se mogao vidjeti i kod Doma kulture i ispred Progresove robne kuće. Na sanduku četke i kreme, i čohana krpa za glancanje obuće. Na skemliji čistač cipela koji je mamio mušterije udarajući četkama određeni takt po drvenom sanduku. Mušterija je prilazio, stavljao nogu na sanduk, i čišćenje cipela je moglo početi. Čistač cipela je stavlja lijevo i desno oko noge obloge da bi zaštitio čarape od kreme. Spretne ruke su to uvježbano radile, uz obavezno pjevušenje čistača. Interesantno je bilo posmatrati čistača kada nanosi završni glanjc, povlačeći čohana traku lijevo i desno sa obe ruke. Na kraju je bio obavezan geg čistača kada je kao, namještao frizuru ogledajući se na tek izglanjcane cipele. Cipele su obično bile šimi, špicaste sa špic plehovima na peti i na špicu. Od čistača cipela pamtim Ramadana, crnomanjastog brku koji je ujedno radio i u kinu, a jedini je imao svoj salon za čišćenje obuće, kiosk naslonjen na bočni dio zgrade Doma kulture. Znam da je njegov salon neslavno završio tako što se jedan putnički automobil zabio u njega. Dugo poslije toga se mogla vidjeti betonska podloga na kojoj je bio postavljen salon.
,,Beogradske večernje novosti, Expres politika, Oslobođenje, Naša Riječ, “moglo se čuti kada Jure prodaje novine idući niz Korzo prema Kamenom mostu. ,,Žena bacila kiselinu u lice…Zaim Imamović izgubio glas, Nail Ikanović ubio ženu i ” bili su bombastički Jurini povici da bi skrenuo pažnju potencijalnih kupaca novina. Novine su bile rasprodate već do Kamenog mosta. A ko se zatekao u sitnim satima, poslije prolaska Beogradskog voza kroz Zenicu, mogao je najnovije vijesti iz zemlje i inostranstva pročitati prije zore. Naravno bilo je mnogo takvih koji su se zatekli upravo na Željezničkoj stanici ne putujući nigdje, nego po zatvaranju ostalih kafana u gradu su dolazili u Stanični restoran na još jedno piće. Nekako su vozovi koji idu iz Ploča za Beograd i obratno , bili ublizu po redu vožnje iz Zenice, pa su neki gosti imali običaj da sjednu u voz odnosno u restoran i u restoranu provedu vrijeme do Beograda. I onda nazad za Zenicu ne vidjevši uopšte Beograd.
Kožni notes, u notesu uredno složeni lozovi- lutrije Jugoslovenske lutrije. Može se uzeti pola loza ili čitav. Pola loza, dijeli se dobitak na dva dobitnika sa istim brojem. Francuska kapa na glavi, bez pozdrava, prodavač priđe stolu, otvori notes, pa izvoli. Hoćeš nećeš. Zadrži se malo kraj stola, klimne glavom i ode za drugi sto. I tako svako veče u većinu gradskih kafana, a najviše u kafanu Doma kulture. Izvlačenje četvrtkom a izvještaj sljedećeg dana u dnevnim novinama ili na kiosku gdje su se također prodavali lozovi. Na lozu je pisalo, za dobitak jamči država, odnosno, 60% poreza ide za invalidna lica.
Svoje mjesto u tom šarolikom miljeu svakako su zauzimali i fotografi, fotografi koji nisu imali svoje radnje a bavili su se fotografisanjem. Hasan, Bogdanović, Ćerim, Gudelj, bili su fotografi koji su se mogli vidjeti u različitim dijelovima grada. Gudelj u Domu kulture na vjenčanjima, Ćerim u Bolnici, Bogdanović na Željezničkoj i Autobuskoj stanici, Hasan na bulevaru. Fotografisanje, uzimanje adrese i kapare i fotografija stiže po želji na adresu. Svi su radili pošteno i kvalitetno svoj posao.
I stanični nosači prtljaga, sa svojim obično trokolicama i dvokolicama stajali su na usluzi pristiglim putnicima u Zenicu. U to vrijeme dosta je ljudi bilo iz drugih mjesta a naselili su se u Zenici, tako da svaki odlazak u rodno mjesto sa sobom je donosio poljoprivredne i druge proizvode koje je trebalo dopremiti do kuće. Malobrojni taksisti nisu primali robu, primali su samo putnike i eventualno lični prtljag, a i sama taksi usluga je bila luksuz. Stoga su nosači, odnosno vozači dvokolica i trokolica imali pune ruke posla. Posebno su imali mušterije iz Posavine i Slavonije koji su svoje proizvode prodavali na zelenoj Zeničkoj pijaci.
,,Će ti sjecnem će ti cjepnen…”, čulo se često između zgrada kada naiđe Albanac sa Kosova noseći na sebi ,,kozu”, žagu i sjekiru. Kompletna usluga. Žaganje cjepanica, cijepanje i uredno slaganje u šupu ili podrum. I posao je cvjetao.
,,Popravljam kišobrane, Oštrim makaze i noževe, krpim šerpe i lonce”, također su bili glasni povici kada naiđu, obično Makedonci nudeći svoje usluge. Ručno tocilo, nakovanjčić, čekić, žica, i eto nama djeci razloga da se okupimo oko ,,majstora” da gledamo kako to on radi.
Ova nabrojana i još mnoga zanimanja krasile su Zenicu tih godina…..
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
