Nisu sa nama, a ostavili su trag i te kakav u ovoj našoj Zenici. Vjerovatno, ovaj tekst važi za domicilne Zeničane, one ,,malo starije” , pri tome ne omaložavajući ove mlade ili one koji su slijedom loših ili dobrih proteklih zbivanja našli ,,zlatnu oazu” u Zenici, a koje smo objeručke prihvatili kao naše sugrađane, pri tome držeći se one stare Zeničke parole, -kćeri, udaješ se, zaboravi sve ono što sam te ja savjetovala, ali ne zaboravi, prihvati one običaje u čiju kuću ideš”. Naime, tako su majke savjetovale kćeri kada se udaju, ne odriči se svoj odgoja, ali poštuj kuću u koju si došla.
U proteklom periodu, pišući Zeničke priče, mnogi Zeničani su mi slali savjete, usmjeravali me šta da pišem, ali sve se to svodilo na jedan savjet jedna priča. Najizazovnije je ipak bilo da napišem nešto o Zeničanima koji nisu akademski građani, nisu obilježili Zenicu nekim velikim djelom, ali, ostavili su traga po svojim imenima, po svojim prisustvom među građanima Zenice, među urbanom omladinom ondašnje Zenice, kako svojim ponašanjem tako i djelovanjem na činjenjem grada kakav je Grad Zenica. Moj odgovor je bio, napišite vi, napišite što znate, jer ipak ti ljudi imaju svoje korijene svoju braću, sestre, rijetko ko sada ime žive roditelje, a onda sam došao na ideju, da ipak, pored toliko Zeničkih priča ispričam priču o tim ljudima, ne navodeći imena nego njihove manire koji su u Zenici bili itekako poznati: Pa krenimo redom, onako kako sam ih ja poznavao iz onog vremena kada su bili među nama, pri tome odajući im vječni pokoj i rahmet njihovoj duši .
Pa krenimo, koliko me služi pamćenje:
,,Bio je jedan ,,Brko”, zvali su ga po očevom imenu. Imao je i nadimak. Jednostavno, bio je ,,boem”, ma kako shvatali tu riječ. Radio je u Željezari, a svoje slobodno vrijeme je provodio uz flašu. Bilo to u parku, kod biblioteke ili na zidiću ljetnje bašte hotela Metalurg. Pamti se pored ostalog, izbacivanjem televizora kroz prozor sa prvog sprata očevog stana. Pamti se i po svom pogledu koji je na neki način ulijevao, da li strah ili strahopoštovanje prema školskoj omladini i mlađoj Zeničkoj raji. A u suštini, bio je dobra duša bosanska. Nestao je iz Zenice, početkom rata, zajedno sa svojim mlađim drugom, istih manira, sa kojim je dijelio one, za njih lijepe trenutke njihovog života. Dovoljno je reći ,,H”.
Nedavno nas je napustio, možda jedan od najstarijih Zeničkih ,,boema”. Možemo i njega nasloviti sa ,,brko”. U roku je završio ekonomsku školu, doselivši se iz obližnjeg zeničkog naselja u zgradu namijenjenu za stanovništvo čije su kuće i zemlju pripojili Željezari. Pamtim ga još iz 1963 g. kada smo novopridošli u nove zgrade uz rijeku Bosnu, sišli na obalu rijeke da se igramo malo ribolovaca. Štap nam je bio nosač roletne, silk i udicu smo kupili u obližnjoj prodavnici kod Ćamilove i Tončine radnje, i kada smo uhvatili povećeg klena. H.B. je htio da nam uzme tog klena, ali ipak, njegova dobra duša to nije dozvolila.
Rano se zaposlio, imao platu, uglednu porodicu, ali, svo slobodno vrijeme poslije posla je provodio u kafani, najčešće u sali hotela Metalurg, bašti, disku ili pak aperitiv baru ili noćnom baru. Ljeti, sa nerazdvojnim drugom P. inače dobrim bubnjarom, odlazili su na plavi Jadran i neumorno radili da li za roštiljem, ili pak neke druge poslove, i vraćali se u Zenicu sa dobrom zaradom koju su trošili po Zeničkim kafanama. P. je nestao u vihoru rata, negdje na plavom Jadranu. H. B.je donedavno bio često prisutan u u kafani na Carini kod Mide i Spomenke.
Jedan izuzetno jak, i vjerovatno za sport predodređen, Zeničanin, B.Š, stanovao je u blizini Starog pozorišta. Blizina pozorišta je predodredila da upravo on nađe svoju zanimaciju u njemu. Od statiranja, do pomoćnog radnika, radio je sve sa ljubavlju. A poslije posla, ,,boemski” posao. Balkan, Kasina, Metalurg, i naravno mnogobrojni zenički kafići. Onako stasit, uspravnog hoda, plijenio je poglede okoline, i još uz to odjeven po posljednjoj modi, moglo bi se reći da je mogao živjeti i u svjetskim metropolama i tamo se izvrsno snalaziti. Svoj radni vijek je završio u Novom Pozorištu, kažu, dobio otkaz, zbog čega, to vjerovatno znaju oni koji su mu ga uručili. B.Š je do posljednjeg dana, i pored teške bolesti koja ga je zadesila, obilazio kafane i družio se sa njemu dragim ljudima. Pamti se i po Zeničkim žurevima, jer njegovo prisustvo je uveličavalo takvo druženje.
Neizostavni dvojac iz Nove Zenice su B.A. i J.K. Obadvojica visoki, stameni. J. nešto mršaviji ali i pokretljiviji. Mogli su se vidjeti po kafićima u N. Zenici, najčešće preko puta autobuske stanice. B. pamtim kada je dogurao pijanino na sred ceste i tu improvizovao svirku u gluho doba noći. Pamtim ga i po tome što je jednu te istu knjigu prodao dvojici ljudi. Bilo je još njegovih dogodovština ali ne znam kako će Zeničani prihvatiti ovaj tekst, pa dajem njima da ga eventualno dopune.Dodao bih samo kupanje u fontani kafane Bistro i prolazak kroz izlog.
Č. S. Zeničanin čiji je brat bio čuvar ribolovačkog društva Bistro, invalid bez jedne ruke. S. je nesretnim slučajem također ostao bez jedne ruke, ali to ga nije spriječavalo da živi svoj život od danas do sutra. Radio je u Željezari, ali ne dugo. Simpatično je , naglašavam samo od poznatih njemu ljudi tražio na zajam za kutiju cigara ili nešto drugo. Znao se snaći u svakoj prilici. Daš mu 20.maraka da kupi kutiju cigara, on kupi tri i uredno vrati kusur uz ispriku, j….ga. Nažalost ni njega nema na našim ulicama.
S.H, čovjek koji je rano penzionisan u Zeničkoj željezari, ali je ostavio traga u našem gradu. Ljubitelj rock muzike, tih, sa uskim krugom prijatelja, svoje usmjerenje svog života je postavio rano, sa punoljetstvom, i takav ostao do kraja života. Negdje devedeset pete, u ljeto, bili smo u istom rezervnom vodu, kako je taj vod nazvao Mlivić J, naš komandir, vod za ne daj Bože, i sjećam se da je S. tražio da pronese kroz selo Klopče mitraljez, onaj još iz drugog svjetskog rata, jer na njemu smo vršili obuku. Stalni gost Balkana i sa navikom da desnom rukom vuče pramen duge kose, kose čiju frizuru nije mijenjao do samog kraja svog života. Ali, bio je uposlenik ŽZ , zarađivao platu u Centralnom magacinu baš kao i veliki poklonik rock muzike M.M. , čovjek koji je cijelu svoju otpremninu dao za tehniku za presnimavanje muzike sa ploča na CD, koje je nudio po gradu poznanicima, u svom poznatom đubretarcu i cekeru u ruci. Osjetljiv je bio na zvižduk , sa uvjerenjem da se to odnosi na njega, pa je bio sklon prijaviti policiji onoga koji mu je upućivao zvižduk po njegovom ubjeđenju. Imao je svoju rutu obilaska Zenice, pri tome ne preskačući nikog koga je prethodnog dana posjetio, tako iz dana u dan.
Ljeti, idući na bazen, mogao se često primjetiti , u svom dvorištu D.B. sa svojim vučijakom, a poslije je nalazio svoje mjesto ispod jablanova koji su se nalazili u Babinoj rijeci, mjesto koje godinama nije mijenjao. Do njega , ispod drugog jablana, u njegovoj hladovini redovno je sjedio bivši bokser nadimkom H. , kraj svoje zaprežne dvokolice…
Ovo je samo dio ljudi koji su Grad činili Gradom i koga su poznavali građani Zenice…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
