Kaldrma sa granitnim kockama je sve do Bulevara, a do Bulevara se moralo se proći ulicom Moše Pijade, prethodno pazeći da je upaljeno zeleno svjetlo na semaforu, jedinom na području Zenice, osim onog koji se nalazio u Naselju Tetovo na glavnoj raskrsnici za Gradišće, deponiju troske i pravcu prema Banlozima.
Lijepa je ovo ulica, sva u zelenilu sa slavolukom na sredini i pruženim rukama prijateljstva na njemu. Slavoluk govori o prijateljstvu naroda, o miroljubivosti među narodima, i sve to prolazi kroz Ibrinu glavu, -Ma, i ovi ljudi što dolaze kod majstora u radionicu često pričaju o politici, pa nije ni čudo što i ja razmišljam o tome!
Prođe Ibro ulicom koja je plijenila svojom ljepotom zahvaljujući kako zgradama tako i zelenilu koje su ih okruživale.
Zgrade su bile jednospratne i pravljene su za stručnjake koji su došli poslije rata da grade Željezaru, što je potvrđivao i broj 1948. na svakoj zgradi. Većinom su stranci bili Česi, Austrijanci, Mađari, poneki i Slovenac. Blizu je i kuglana, tenisko igralište, gimnastičarski klubovi Partizan jedan i dva, bokserski klub, džudo klub, nogometni stadion. Tu je i Radnički dom, Ibrahim Perviz u koje su smještene i folklorne sekcije.
Ibro ugleda grupu dječaka iz Osnovne škole, pa vješto skrenu u sporednu ulicu koja je vodila kroz naselje Bilino polje, naselje u kojima je bilo kuća još iz turskog perioda., a čija je ulica vodila ka još nezavršenim Bulevaru. Ibro osjeti nelagodu , zašto baš on da gura ova kolica, ovu trokolicu sa reklamom TV servisa na njoj. Zašto se trudio u osnovnoj školi, zar da prevozi ove neispravne TV aparate i da ih nazad vraća popravljene pazeći da se po ovoj kaldrmi ne bi koja lampica stresla. Zašto učenje zanata zahtijeva ne samo učenje kako se popravljaju radio uređaji, nego zahtijeva i svo ovo vozanje njihovo, praćenje majstora na voz za Banjaluku, čišćenje i krečenje radionice, kupovinu Plzenskog piva majstoru i njegovim kolegama, i još mnogo toga što nije vezano za sam zanat.
Sjeti se Ibro rođaka Asifa koji je učio vulkanizerski zanat , sjeti se njegovog slušanja o majstoru Mehi koji je imao radionicu na Carini i zaključi Ibro: Pa vjerovatno to tako treba, ništa ovo nije teško ako ovako ostane, šta bi da sam otišao u Vojnu školu ili u milicijsku, kakva li je tek tamo disciplina?
– Lijepa je ova naša Rijeka Bosna, ovdje , na Bilinom polju obala je nekako visoka i strma, nije kao na Jaliji. A i duboka je ovdje. Skoro je u njeno korito sletilo terensko vozilo željezarino, zajedno sa stručnjacima, i nisu ga još izvadili iz korita. Kažu, da se ispod površine nalaze ogromne podvodne špilje i da u njima ima stoljetnih somova. Ogromni su kažu, dosežu i do stotinu kilograma. Bosna je ovdje dosta uska , vide se i virovi, a i boja vode govori da je tu velika dubina.
U Ibrinoj mašti pojavi se ogroman som koji leži na samom dnu muljevite vode i vreba ribe koje zalutaju na njegovu teritoriju i jednim tromim ali dovoljno brzim pokretom nalazi im utočište u svojoj ogromnoj čeljusti jedva mrdnuvši svojim repom i svojim brkom, uz lijeno otvaranje samo jednog oka. Osjeti Ibro onu hladnoću dubine, osjeti i onaj mulj što se kao oblačić dima stvori oko soma, ali za trenutak opet se vrati onako kako je i bilo, nastavi som svoj prividni san, mulj se sleže na dno rijeke, jedino što se zalutala riba izgubi u ogromnim čeljustima soma.
-Borba za opstanak, vječita borba jačeg i slabijeg, čitav život je neka borba, prekinu Ibro svoje razmišljanje i uputi se prema servisu.
Bulevar još nije asfaltiran, otvoren je za pješake. Ibro krenu prema novom hotelu, a i nova gimnazija je već primila već drugu godinu svoje učenike. Priječanke, kako su zvali žene iz Slavonije koje su donosile sir i kajmak na pijacu, prolazile su pokraj Ibre i njegove trokolice upućujući se prema željezničkoj stanici da oni večernjim Zagrebačkim vozom , otputuju u svoju plodnu Slavoniju po novu kantu sira i kajmaka.
U dugim crnim suknjama, sa povezanom bijelom pregačom preko, koja je bila ukrašena lijepim vezom, bluzom širokih rukava i kožnim prslukom preko nje, prslukom punih četvrtastih ogledalaca učvršćenim tankim kožnim remenčićima različitih boja i sa bijelom maramom na glavi drugačije svezanom nego kao što vežu naše žene Zeničkog kraja, činile su lijep motiv na još neizgrađenom bulevaru. Svojim kožnim opancima lagano su kročile prašnjavom obalom noseći prazne korpe , a u njima prazne lonce i šerpe od tek prodanog kajmaka i sira na Zeničkoj pijaci.
-Evo i ovo je borba. Došle su sinoć , noćile su u onim kućama Jovanovića na Mejdandžiku, ko zna u kojim uslovima, ali, tu im je pijaca odmah preko ceste, a i mjesto na pijaci tamo na kraju prema obali Bosne. Borba i to kakva, a tek kako je proizvesti ono što prodaju na pijaci. -Težački je to posao , pomisli Ibro i osjeti neku lakoću kod guranja kolica, sjeti se Posavskih njiva, žetve, krava, okopavanje kukuruza…
-Ipak je ovo lakše, u gradu sam, ima kino, imaju utakmice, Eno i Cirkus Kolorado je stigao na Kamberoviće, napravljen je most preko Bosne, pravi se i nadvožnjak prema naselju Crkvice. Ne moramo više gaziti rijeku da pređemo na drugu obalu. Evo i Kučukovića…(nastavit će se).
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
