Ostadoše iza Ibre Kučukovići, ostadešo Nikola i Hida, Šarac koji je imao ožiljke još i rata, ostade Hazim profesor elektrotehnike iz škole, ,,Mata Parlov” kako su zvali šereta iz Kučukovića, koji je zajedno sa Izom i Sabom se predstavljao u Omišu da je slavna ličnost, ostadoše braća Haračići čiji je sokak sada bio pust kako je bulevar napravljen.
Ali, ostade i jablan sa kojeg je Osmanaga slao kahve na drugu obalu Bosne zakačene za sajlu i servirane na improvizovano avionsko krilo. Tu je sada most koji na samom ušću Kočeve povezuje dvije obale, most na kojem će poslije golman Čelika Vranješ napraviti ćevabdžinicu koja će graničiti sa Kanarama. Kanare, glavni snabdijevač preduzeća Zmajevac, preselio je već u Radakovo , a u njegove prostorije se nalaze zanatske radnje stolara i limara Štalje. U ovo doba, baš kada je Ibro prolazio, na prostoru ispred Kanare su se prodavale lubenice, brda lubenica koje su mamile svojim izgledom. Podrum Jeftića kuće radio je punom parom, baš kao u Dalmaciji. Sve vrste rakije, sardele, inčuni iz bureta, usoljeni i pripremljeni za mezu. Podrum uvijek pun kao i par klupa ispred podruma.
Ibru prekide žubor potoka Kočeve, i vrati ga u sjećanje na njegov Potok. Tu, par stotina metara uzvodno, upoznao je onog suvonjavog čovjeka sa šeširom na glavi koji mu je ispričao onu priču o Vražalama i Potoku.
Stade Ibro pokraj ograde novog mosta preko Kočeve koji je bio star koliko i Bulevar i zagleda se u onaj most pedesetak metara uzvodno.
Kameni most mu privuče pažnju.
-Zašto Kameni most kada na njemu nema kamena? I Ibro se sjeti onog suvonjavog čovjeka sa šeširom, četrdesetogodišnjaka koji mu je ispričao priču o Potoku.
Poželi Ibro opet da ga vidi ne bi li mu ispričao nešto i o Kamenom mostu. čvrsto vjerujući da Potok i most imaju nešto zajedničko, nešto što ih veže. Jer, eno Potok se još nije stopio sa riječicom Kočevom, zauzeo je njenjenu desnu stranu i svojom bistrinom zahvata desnu stranu korita Kočeve kao hoće da kaže, Jači sam od Kočeve, ali njegova moć vode mu to ne potvrđuje.
U mnoštvu ljudi oko mosta koji su na zidu nudili svoju robu, Ibro ugleda i grnčarske ćupove i bardake koji su bili tek izašli iz grnčarske peći.
Aha, pomisli Ibro, tu je i onaj grnčar sa Potoka čiji grnčarski točak utihne za vrijeme namaza, jer ezan mujezina grnčara pozove na molitvu u
Potočku dżamiju, a mogao bi biti tu i onaj suvonjavi četrdesetogodišnjak sa šeširom na glavi.
I zaista, Ibro ga prepozna odmah, ugleda čovjeka sa leptir mašnom, blagog osmijeha i sa šeširom u rukama kojega je nemarno okretao i gledao zamišljeno u njegov obod kao da u rukama drži tespih kojim obavlja molitvu. Pokreti su bili neravnomjerni ,ali uvijek u istom smjeru.
Možda se onako sjedeći na ovom zidu na obali Kočeve odmah blizu Kamenog mosta prisjeća onog mosta ali na svoj način, onaj raskošan, istinit i pošteno isklesan kako to on sam zna.
Sjede Ibro blizu njega ostavivši trokolicu sa TV aparatom u onoj gomili ljudi koji to nisu ni primjetili, i koji su došli na pijacu misleći isključivo na ono što treba kupiti i ponijeti kući.
Ne mogavši u tom trenutku ocijeniti da li četrdesetogodišnjak priča ili njegove misli dolaze od Ibre, Ibro počne upijati da li te riječi ili misli suvonjavog čovjeka sa leptir mašnom i šeširom u rukama.
-Nema sreće u bogatstvu, ako ga čovjek ne podijeli sa najbližim u nevolji, prvo što ču Ibro od njega i nastavi:
Ako imaš mnogo, jednu trećinu ostavi sebi, jednu trećinu daj svome gradu za oporavak, a od treće sagradi neki hair, od kojeg će Zeničaninimati više koristi od tebe…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
