-Brate Mehmede, ako ti treće dijete bude muško, nadjeni mu ime Ibrahim- reče Ibrahim, do rata žandarmerijski narednik, a poslije rata uspješan činovnički službenik nove Jugoslavije, one Titove kako bi se reklo. Mustafa, Ibrahim, Mehmed, Džemal, četiri brata svako sa svojom ideologijom.
Džemal poljoprivrednik,Ibrahim žandarmerijski narednik, Mustafa ilegalac, koga je i rođeni brat morao hapsiti zbog buntovničkog žara, i Mehmed, golobradi mladić, sa fesom na glavi i bosih nogu, činili su jedan sklad poštivajući oca Agu, mjesnog imama. Mustafa se odmah početkom rata uputio tamo gdje je mislio da je najispravnije, i 1944 godine poginuo negdje kod Zagreba, po činu poručnik, gdje mu se nikada ni za grob nije znalo, ali je njegovo ime bilo ovjekovječeno sa ,,Nosilac partizanske spomenice 1941″, spomenice na osnovu koje je njegova majka Hana bila primalac boračke penzije. Džemal poslije rata, sa porodicom kolonizovan u Vojvodinu , Mehmed, najmlađi od braće, uputi se u partizane kada je čuo da mu je brat Mustafa poginuo.
-Da hoće da me pogodi koji metak- govorio je dok je bolujući trbušni tifus jedva hodao po položajima na ratnoj liniji. Ali ga srećom ne pogodi. Završi se rat, Mehmeda odmah iz partizana u miliciju, u ,,naoružani narod” kako je bila prava definicija milicije. Ostavština Austrougarska, željeznica, rudnik, zatvor, Zenička sudbina. Tako isto i kolonije, naselja istih kuća, poredanih jednom za drugom. Željezničarska uz željezničku stanicu, Rudarska uz rudnik, a Zatvorska uz kaznionicu. KPD- kazneno popravni dom, službeni naziv, KPD kolonija, ulica Pionirska, naselje Meokušnice, potok Potok. Dvanaest kuća sa po dva stana, u dva reda, u jednom redu bliže potoku četiri, a u drugom redu bliže zatvorskoj ogradi osam kuća. Ljudi sudbine slične Mehmedovoj, iz cijele Bosne nađoše tu svoj dom. Prekomandom što bi se tada reklo. Tu je i Marko, iz sela nadomak Bosanskog Šamca, ratni zarobljenik od strane okupatora, čovjek koji je četiri godine proveo u Njemačkoj na prisilnom radu. Mnogo tu sudbina ima, ali je svako sa svojom koju sigurno ne bi mijenjao, jer, glava je na ramenu ostala…
-Hoću brate Ibrahime, nadjenut ću mu tvoje ime, i ja bih volio da bude muško- reče Mehmed i okrenu se majci Hani, koja je bila babica i prethodnim dvjema kćerkama, Sabihi i Jasminki. Razlika je u dvije godine, Sabihi četiri, Jasminki dvije, i ako bude muško Ibrahimu…U Zenici je već tada bilo porodilište, na ivici gradskog parka, kod muzičke škole. Ali običaj je običaj, putovao je zajedno sa ljudima u njihova nova prebivališta. A Zenica, KPD kolonija, ulica Pionirska, bilo je novo prebivalište za tek rođenog Ibrahima…
Potok, žljeba na potoku, ispiranje veša na žljebi. Toga se Ibrahim ne sjeća, ali se sjeća dana kada su se premjestili iz KPD kolonije u zgradu na uglu Šolajine i Sarajevske ulice.
-Vahida, umro mi je brat Ibrahim, javili su depešom iz Gradačca, treba spomenik napraviti. Upravnik je odobrio da osuđenici isklešu spomenik. Bit će gotov poslije podne. Natovarit ćemo ga na teretnog stanici, sutra će već biti u Gradačcu, spremaj se , ujutro idemo na voz, pa ćemo iz Modriče lokalom do Gradačca. –
Ibrahim je to poslije podne čekao držeći se za kovanu ogradu koja je ograđivala KPD Austrougarsku zgradu u kojoj su stanovali, od Sarajevske ulice. Preko ulice je bio glavni ulaz u KPD. I pojaviše se dva osuđenika u sivim odijelima, sa okruglim kapama na glavama, gurajući kolica na dva gumena točka na kojima je bio spomenik bratu Mehmedovom, Ibrahimu. Zvijezda petokraka, prezime i ime, godina rođenja, godina smrti, spomenik podiže majka Hana, supruga Jela, brat Mehmed, kćerka Olgica…
Poželio je i Ibrahim ići u Gradačac, ali će ostati zajedno sa sestrama u Zenici, a na njih će pripaziti rodica Rapka . Ibrahim će poslije po fotografijama ,,prisustvovati” sahrani. Nana Hana pokrivena šamijom, otac Mehmed u uniformi milicije, strina Jela u crnini, rodica Olgica u ljetnoj haljini, mama Vahida u haljini. Ožalošćeni…Godina 1958….
Ostat će Ibrahim zajedno sa sestrama kojih je sada već četiri, ne sjeća se kada se Milada rodila, bilo mu je tek godina i po, ali se vrlo dobro sjeća sestre Biljane rođenja. Bilo je to kada je imao četiri i po godine…Prostran zajednički hodnik Austrougarske zgrade, hodnik iz kojega se ulazilo u sobe gdje su boravile porodice. Više je ličilo na neku javnu ustanovu sa prostranim kancelarijama nego na stambeni prostor. U dvije sobe Ibrahimova porodica, u ostalim Mehmedalina, Hamidova.
-Hamid se opet oženio-, bila je česta tema među stanarima,-Doveo mladu, konačno neka se i on smiri-, govorili su stanari zgrade.A Hamid, KPD stražar, malo malo pa se oženi. Sazvaše kućni savjet i pismeno dadoše ukor Hamidu zbog nemoralnog ponašanja. A Hamid kao za inat nastavi po starom.
Svi stanari su u hodniku, čekaju Biljanino rođenje. Ibrahim se nada bratu. Rodica Rapka ga drži u naručju očekujući kada će Nana Hana izaći da saopšti vijest. -Curica-, Ibrahim u plač. Rapka ga tješi. Plačući je i zaspao.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
