Vidi sada, desno kraj Staklorezačke radnje sa Gradske magistrale, pa onda lijevo prema Krivačama, pa prije mosta lijevo…i eto te na Pišću. I ne primjetiš ono što je nekada bilo, a trebalo bi…
Vratimo se unazad pedesetak godina i prisjetimo se onog platoa, onog trga koji je pripadao mahali Pišće, mahali koja je u svoje vrijeme , kada je Zenica imala desetak hiljada stanovnika, bila najveća u kasabi Zeničkoj, kako po broju kuća tako i po broju stanovnika. Mahala, koja je bila odjeljenja od ostatka kasabe sa dva mosta, sa dvije ćuprije, muške i ženske, koja je imala svog noćnog čuvara koji je pazio ko sve prelazi preko ćuprije čuvajući tako njenu čednost.
Zahvaljujući svom položaju, svojim stanovnicima, mahala Pišće je imala i tu privilegiju, da pored mutabdžija koji su koristili blagodat potoka Kočeva, imaju i svoj trg koji je mijenjao svoju namjenu u zavisnosti kako je koja vlast dolazila i prolazila kroz kasabu, a samim tim i kroz mahalu Pišće. Mnogi Zeničani će se rado prisjećati lingišpira, karike na marike, zida smrti, čudne plesačice na žici, vazdušne puške koja je gađala u papirnate ruže napravljene od krep papira, lončiča poredanih u piramidu i krpene lopte kojom su se lončići gađali, vagonetlića na šinama koje su svojom snagom gurali momci na čijim su podlakticama bili kožni kaiševi sa nitnama koje je vješto pravio obučar Babahmetović, moto krosa sa startom i ciljem na Pišću, putanjom prema Krivačama, zaokretanjem na Golupku…i još mnogo dešavanja na trgu mahale Pišće…
Ono što je danas ostalo od svega toga, suviše je malo da bi se čovjek prisjetio kako je nekada bilo. Pokoja požutjela fotografija, pokoji sagovornik iz tog kraja, mada vrlo rijedak, vraća nas u to doba.
Ono što je još ostalo je Stari Studenac koji je izvirao ispod kuće Ibrahima Gafića svjedoči o tom vremenu. Kada je nastao Studenac, kako je baš na njemu Ibrahim duvare svoje kuće postavio, nije zapisano, ali ostalo je u sjećanju mnogih, da su u Zenici bili i drugi Studenci, Hadžinica, Kadinica, Kulovica, Potočki Studenac…koji su nekada život značili stanovnicima Zenice. Ali, moderno vrijeme ih pokri betonom, njihovu žilu odvede u Kočevu, Potok Meokusnicu, pa u Bosnu, a odatle u Savu, Dunav, Crno more…
Moja generacija koja je imala priliku školovati se u Školi učenika u privredi svakako se sjećaju Starog studenca i posebno, Potočkog studenca kojemu se moglo prići sa dvije strane, kamenim stepenicama, a nalazio se poviš TBC dispanzera u naselju Potok. Odmori, pauze između časova, bile su mjesto gdje su se učenici okupljali. Blizina Hamdine pekare i simiti, hljebčići sa suhim grožđicama, bili su prava poslastica. Mujo i Haso Ekinović su naslijedili od svog oca zanat i bili su na usluzi ne samo učenicima škole, nego i građanima iz okolnih mahala a najviše građanima naselja Pišće…
Ostao je još ovaj Stari Studenac koji prkosi zubu vremena i dalje podsjeća na vremena drugih studenaca koji su utihnuli ispod betonskih ploča, ispod višespratnica koje im nedaju zraka sve dok se ne uliju u Kočevu ili Potok Meokušnice…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
