Onda kada je Zenica živjela svojim punim životom, kada su se komponovale pjesme “Nad Zenicom nebo se žari” ili “Moj brat ustaje u pola šest” , kada smo svi bili makar i dijelom “Teške industrije”, crne metalurgije, ono što nam je činilo posebno zadovoljstvo bile su zeničke trgovine i trgovci u njima. Trgovine zbog same robe, a trgovci zbog osobenosti koje su davali čar svakoj trgovini. Šta može zamijeniti one trenutke kada poslije popodnevnog odmora obilaziš trgovine, onako neobavezno, da vidiš je li se pojavilo nešto novo, novi kućanski uređaj, kaput, cipele, bicikl… Sada se to zove šoping i ode se na kafu, a prije se na kafu išlo poslije obilaska trgovina. Bilo ih je u izobilju, kako trgovina tako i robe i trgovaca, trgovaca koji su se školovali u „Trgovačkoj školi“, u parku, sadašnjoj „Srednjoj Muzičkoj školi“.
Praksu su obavljali u trgovinama, gdje su direktno učili zanat i gdje ih je obično čekao i stalni posao. Da budeš dobar trgovac, a zatim, kroz radno iskustvo, i dobar šef trgovine, dovoljno je bilo uspješno završiti „Trgovačku školu“, prihvatiti se posla i uspjeh je zagarantovan. Tada se već pokazalo da praksa čini veliki dio u ukupnom formiranju jednog zanatlije, kakav treba biti i trgovac. Zenica je u svim svojim dijelovima bila pokrivena trgovinama. Oko Željezare pretežno prehrambenim, jer valjalo je opskrbiti 24 hiljade radnika, koji su u toku svog radnog vremena (uglavnom četverobrigadnim) ulazili i izlazili iz Željezare. Moda i konfekcija su bili u užem dijelu grada, kao i pokućstvo i roba široke potrošnje. Kroz svoja sjećanja iz perioda tih šesdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, nastojaću spomenuti trgovine i trgovce toga doba.
Najstariji trgovac koga se ja sjećam, bio je čovjek po imenu Jusuf, a trgovina je bila u prvoj kući, u staroj čaršiji. Tamo gdje su se završavale Kaknjine limarsko-bravarske radnje, odmah iza prolaza za Mejdandžik, započinjao je red radnji stare čaršije. Odmah uz prolaz bio je smješten magazin prodavnice prehrambene robe koja se nalazila sa prednje strane zgrade. Ispred prodavnice je bilo veliko drvo lipe i mali kiosk, čiji izlog popunjavaju Arena, Ilustrovana politika, Burda, a nekako mi se u pamćenje urezala i lijepa razglednica sa dvije djevojke na njoj – Duo Hani, muzičarke. Mislim da je tu bilo i autobusko stajalište.
Prodavnica nije imala izlog sa robom, roba se nalazila na stalažama iza trgovačkih pultova, kojih je ovdje bilo sa tri strane, spojenih međusobno. Tri strane, tri trgovca – pa izvoli. A lijevo od ulaza, blagajnica u staklenom boksu sa olovkom i pečatom. Trgovac blokira, blagajnica Mina robu naplati, jedan primjerak na ekser, kupcu drugi, na osnovu kojeg trgovac izda robu. Ako je brašno kupljeno (pakovanje 50 kg), trgovac Jusuf, iz magaze iza radnje uredno izda robu. Tu čeka i Vehbija, izrazito snažan čovjek, da odnese brašno do kupčeve kuće, uz dogovorenu naknadu. Desnu ruku podboči na leđa, nabaci na nju vreću i onako pognuto, s lijevom rukom ispod vrata, pridržava vreću i uz huktanje korača čaršijom.
Nadomak Jusufove trgovine, odmah do Salčinovića pekare, u sadašnjem IK Pašalić, nalazila se trgovina boja i lakova. Dobro snabdjevena, uz budno oko poslovođe Šerifa, nasmijanog trgovca, crvenog u licu i uvijek raspoloženog za šalu, uz široku lepezu ponuđene robe.
U zgradi do Borca je prodavnica namještaja „Pokućstvo“, sa poslovođom Bureković Salihom. Prodavnica je uvijek puna robe, raznog komadnog i garniturnog namještaja. Preko veze ste morali tražiti specifične stvari, dvosjed, komodu za TV, plakar sa ostavu… Trgovac Bureković je imao osjećaj za traženu robu. Prevoz obezbijeđen jer ispred prodavnice čeka Begagić N. sa svojom motornom trokolicom. Ono po čemu pamtim ovu prodavnicu je Nova godina i ekran sa golišavim plesačicama, a sama reprodukcija na ekran mi još ni dan danas nije jasna. Vjerujem da se radilo o preteči videorekordera. Istu djelatnost je obavljao i trgovac Čorbegović, u salonu namještaja, do kuće Čaršimamović.
A na Carini, u zgradi iza „Beko konfekcije“, kao poslovođa trgovine elektro aparata i materijala, radio je poznati Mušan. Mnogo je peći i frižidera kupljeno kod Mušana. Mnogo je potrošačkih kredita prošlo kroz Mušanove ruke, a da se ne spominje materijal i alat za majstore bijele tehnike, za TV mehaničare, za električare. Prvi TV aparati, Ei 865, Čajavec 47 UHF, RIZ, kupljeni su kod Mušana. A kada je potražnja porasla, onda i kod Mladena u EI prodavnici, gdje su se prodavali isključivo EI proizvodi. Mladen Nežić, trgovac onižeg rasta, nabavljao je tako reći, sa trake na policu, znajući šta se traži. Kolega Mido iz prodavnice Čajavec, na bulevaru, iako mlad trgovac, također je imao sluh za trgovinu. Kasnije je Mido, kao dobar trgovac, zaprimio radnju „KTK Visoko“, u Londži 1, i nastavio uspješno sa radom.
Prodavnica namještaja „Lesnina“, koja se nalazila u Fejzića kući, preko puta stare Tehničke škole, iako skuplja, imala je svoje potrošače. Kao omladinci išli smo preko ljeta u Travnik, gdje je bilo centralno skladište (danas je tu starački dom i Medresa), da učimo sklapanje namještaja, i to zahvaljujući šefici Anđelki V., koja nas je tamo slala. Kasnije će ta prodavnica preseliti u zgradu do čeličnog solitera.
Stara bolnica i Tarik Šestić, i opet salon namještaja. Ulaz je bio naspram sadašnje „Ugostiteljske škole“. Počela je ekspanzija otvaranja kafana, kafića, restorana, a kod Tarika – ima sve. Mlad trgovac, dvadesetak godina, a već poslovođa. Stolice, stolovi po novootvorenim restoranima i kafanama bili su iz Tarikovog salona namještaja, smještenog u Staroj bolnici. Poslije će Tarik biti poslovođa u Visočkoj, do uglovnice, na odjelu Željezarije. Bicikli, dječiji poni, kolica za bebe, sve se to moglo kupiti kod Tarika Šeste, i to na čekove.
Kasa uzajamne pomoći i pravac u „Bosna auto“, u salon kod Dedića, da te stavi na spisak za fiću, stojadina ili Fiata1300. Zbog potrošnje, Fiat se nekada mogao dobiti bez čekanja, a za ostalo se moralo dobro pričekati. Ipak “Nacionalna klasa”, fićo se najviše tražio. I tada nije bio tijesan.
Konfekcija kod Bube u „Beku“ ili kod Sene u „Standard konfekciji“, ili kod NIKA, za obuću u prodavnicu „Bosna“, kod Katice, po povrće kod Hašira, a ako hoćete svježu ribu onda na staru pijacu kod Redže, koji će vam, ako ste stalni kupac, uputiti pozivnicu za ribarsko veče na kojoj ćete kušati riblje specijalitete, i sve to u renomiranom hotelu „Metalurgu“.
Ovo su samo neke trgovine i trgovci kojih će se, iskreno se nadam, prisjetiti Zeničani iz navedenog perioda.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
