„U pradavna vremena krenuše plemena naših predaka iz svoje daleke prapostojbine, šumovite i močvarne, da traže tražiti nova, bogatija prebivališta. Naseliše sve krajeve u kojima i dan–danas žive, osim one najsunčanije doline kroz koju je vijugala srebrnasta rijeka. Svi pokušaji da se nastane i u tom dijelu zemlje ostajali su jalovi, a za nekoliko neustrašivih i upornih, stvar se završi kobno. Po obližnjim brežuljcima živjeli su divovi, zmajevi, vukodlaci, patuljci i druge protuhe, a u prekrasnom polju – vile i vilenjaci. Čim neko pleme smogne hrabrosti i naseli se u Vilinskom polju (Bilino polje), divovi se sjate, opkole ga, napadnu i otjeraju. Ako se nekolicina plemenskih ratnika, hrabrošću i domišljatošću odupre običnim divovima, tada njihov starješina, bandoglavi kiklop, imenom Vran, ogromnom stijenom zatvori tjesnac između dvije planine.
„RIJEKA PRESTADE OTICATI, PA SE OD VODENE MASE STVORI JEZERO KOJE TOKOM NOĆI POTOPI ULJEZE. Gorostas u zoru ukloni stijenu pa jezero oteče, A SUNČANA DOLINA PONOVO ZABLISTA U PREĐAŠNJEM SJAJU I DJEVIČANSKOJ LJEPOTI”
( Hajdar Hulusija – Legende)
E, umjesto Vrana, ogromne mašine su počele da zatvaraju tjesnac između dvije planine, a nema više ni gorostasa da ukloni ono što mašine navuku. Mi ćemo se morati pomiriti sa činjenicom, da „sunčana dolina nikada više neće zablistati pređašnjim sjajem i djevičanskom ljepotom!
Prvi put u istoriji Vranduk se pod ovim imenom pominje 1410. godine, kada je u njemu, uz kralja Ostoju, stolovao i Pavao Bešina, kao kapetan. Međutim, od 1446-1449. godine, Vranduk je prijestonica kralja Tomaša i u tom periodu u njemu je izgrađena crkva sv. Tome, koja nije ubicirana a vjerovatno je pod temeljima džamije, koju su podigli Turci. Vranduk je bio grad bosanskih kraljeva i imao je svoga kneza. Turci su Vranduk zauzeli 1463. godine i u njemu su držali nekad veću a nekad manju posadu. Od 1702. godine pa do 1760. godine, Vranduk je bio sjedište Vrandučke kapetanije.
Vranduk je izuzetan spomenik kulture naših naroda, naselje koje i danas predstavlja jedinstven ansambl srednjovjekovnog sela sa 56 kuća, koje su poprimile savremeniju arhitekturu. Lociran je na hridini, usjeku, kroz koji protiče rijeka Bosna, na udaljenosti od 14 km od Zenice, a uzdiže se na 490 metara nadmorske visine. Za Vranduk se misli da je ilirski grad, ali za to nema naučnih dokaza. Vranduk je u doba bosanske državne samostalnosti bio važna rezidencija bosanskih vladara i velikaša, kao i trgovačko središte, a u istoriji srednjovjekovne Bosne, stajao je kao glavna utvrda na putu Sarajevo-Brod, baš zbog svog strateškog položaja.
Iz perioda egzistencije Vrandučke kapetanije evidentan je i razvoj grada Vranduka. Među prvima u Evropi, u njemu je izgrađena mreža vodovoda s drvenim cijevima. Prve školske stipendije za školovanje djece na strani, dodjeljivao je vrandučki mekteb (škola). Vranduk se spominje u tursko – ugarskom ugovoru iz 1503. godine (Budimski mir), kojim je postao granica između ove dvije države. Prilikom proboja u Bosnu, 1697. godine, princ Eugen Savojski nije mogao osvojiti Vranduk, pa ga je morao zaobići.
Eh, da smo bogdom stalno pisali o Vranduku, učili djecu u školi, vodili ih da vide Vranduk „uživo”, ne bi nam se ovo danas dešavalo.
Pišem ono što je do sada već napisano, ali očito nije dovoljno čitano, pa ću opet navesti činjenice koje čine Vranduk vrijednijim od onoga koliko mu mi pružamo.
Iz sačuvanih turskih isprava vidi se da je Vranduk u XVIII i početkom XIX vijeka služio kao zatvor za političke krivce, one koji su se bunili protiv samovolje turskih vladajućih krugova, posebno travničkog vezira, dakle za školovane ljude kao što su muftije i kadije. Godine 1878. okupacijom Bosne i Hercegovine, Vranduk postaje sjedište austrijske vojne posade, koja ga kao vojno-strategijski punkt drži sve do 1887. godine, a zatim ga potpuno napušta, te on tada gubi svoj vojni značaj koji je vijekovima imao.
Tek je osnovan muzej, godine 1968. Legendarni Fikret – Fićo, nakon rekongnisciranja terena oko Vranduka, na parceli zvanoj „Klisa”, u selu Varošišće, otkrio je lokalitet srednjovjekovne crkve. Iskopavanja su dala značajan doprinos nauci, jer je otkrivena stara srednjovjekovna crkva, do tada nepoznat sakralni objekat, čija je dužina 24,20, a širina 8 metara. Tek nakon iskopavanja, brižljiva istraživanja su utvrdila da se radilo o crkvi Sv. Marije, koju su franjevci započeli graditi 1449. godine, a da građenje nije bilo završeno sve do 1449. godine. Crkva je značajna posebno zato što se iz ovoga perioda u Bosni i Hercegovini do sada otkrilo veoma malo sakralnih građevina.
Posmatrajući gravuru Vranduka iz 1697. godine, vidljivo je da se život, u i oko Vranduka, odvijao vrlo dinamično. Sa desne strane Bosne, vidljivo je mnoštvo ljudi i konja koji su ulogorovani, čekajući na prijevoz preko rijeke, koji se odvijao pomoću lađa. Sa druge strane Bosne, niže utvrde, vidi se gusto naselje kao i jedan dio ispod brda, nasuprot tvrđave. Lađe plove upravo onom maršrutom gdje ovih dana nasipaju teren za buduću branu. Ne mogu a da ponovo ne citiram književnika Hulusiju: „A sunčana dolina ponovo zablista u pređašnjem sjaju i djevičanskoj ljepoti”!
Dabogdom – ikad više!
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
