,,Evo vam ga iznosimo gospodo po gradovima, koja ne uzimadoste prigode da ga vidite licem u lice. Takav vam je najčešći predstavnik naše krvi, ovaki tip razvija se u šaputanju čarnijeh gora i lugova, gdje ptica svojim glasom pjeva.
Dostojno ga možemo izvesti ,,pred sv’jeta puke ostale”, s ponosom možemo reći: Evo vam naša korenika!
Široko je u njega i visoko čelo, znak, da pod njim gori božja iskra, da je elemenat dobro došao prosvjetnom promicanju čovječanstva.
U njega je dobra bezazlena duša, golubinja ćud slovjenska, pogled živ i bistar, s prve mrva nepouzdan, jer je pogled, s kojim gospoduje miso i iskustvo, pa se ne predaje na slijepu vjeru. Al kad se jedanput upozna, onda ti se svijem priljubi, sluša te, povjerava se”!
Ovim citatom nepoznatog autora iz 1892.g. započeo bih jednu priču o jednom našem takvom predstavniku iz okoline Zenice, tačnije iz sela Plahovići, sela podno Smetova, a putem iz Donje Gračanice, sela koje nema daljnji put, nego samo staze kojima se dolazi do našeg velikog prostranstva na sve četiri strane svijeta.
Povod priči je fotografija koju mi je poslao praunuk našeg ,,korenika” sa slike, Enes Alić, ,,korenika” koji je slika i prilika ,,korenika” iz prethodnog citata.
Godina je 1928, turbulentno vrijeme, vrijeme poslije prvog svjetskog rata, vrijeme Kraljevine SHS, vrijeme kada stanovništvo Zenice izlazi iz rata desetkovano, čiji je broj sa 8.000 stanovnika smanjen na svega 7.000. Vrijeme u kojemu vlada Kralj Aleksandar l Karađorđević (1921-1934). , vrijeme pred Šestojanuarsku diktaturu koja svojim dekretima rasparčava i razdjeljuje Bosnu u Banovine.
Ali ipak postoje svijetli periodi za stanovništvo ovoga kraja. Ljudi i dalje žive svojim seoskim ili gradskim životom, kako se grad razvija tako biva i migracija selo- grad, a sve u dobrobit i sela i grada.
Kralj Aleksandar, da bi se povećao broj stanovnika, izdaje dekret stimulisanja rađanja većeg broja djece doprinoseći tome kumstvom kojom prigodom je i napravljena ova fotografija. Naime, Halil Alić, zvani Bambur, u centralnom dijelu fotografije, dobija svoje deveto dijete, sedmog sina kome je nadjenuo ime Nusret, fotografiše se u prisustvu zvaničnih ličnosti Zenice i Kraljevog izaslanika kumstva, pukovnika iz Beograda. Na slici su još Zeničani, Mujaga Čolaković, Ahmetaga Uzunović, Omer – hadžibeg Mutapčić, Asim efendija Tarabar, muderis Medrese Hasan efendija Beširević, kadija Avdaga Harmandić, učitelj Mustafa Šišić, Sreski načelnik Ahmed Mutapčić, koji je ,,stolovao” Zenicom od 1926 – 1931.g. kada ga mijenja Dr. Asko Borić. (1932-1935).
Sve poznata lica, poznate Zeničke porodice čiji potomci i dan-danas baštine njihov duh, njihovu inteligenciju vjerno je prenoseći na svoja pokoljenja. Imala je Zenica i još uvijek ima svoju inteligenciju koja je sposobna da vodi ovaj naš Grad u prosperitet i boljitak.
P.S. autora. Zenica je puna ovakvih priča, priča o našim djedovima i pradjedovima, ljudima ,,široka i visoka čela” sa bistrim pogledom u očima!!!
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
