Trokuće kao toponim, ili pak kao historijsko mjesto. Ipak ćemo ga smjestiti među toponime s obzirom na njegovo ,,mlado” postojanje. Ali Podbrežje svakako zavrijeđuje veću pažnju.
Moje prvo sretanje, a nadam se i mnogih iz moje generacije je svakako rad preko Studentskog servisa. Studentski servis i ,,rudnik” novca koji se mogao zaraditi preko servisa. Lopata i kramp, i pravac u Servis gdje čeka već podosta omladine, da li studenata, učenika, ili pak svršenih srednjoškolaca koji se još nisu zaposlili. Posao, kopanje rupa za bandere radi elektrifikacije kuća na Zmajevcu. Dva puta dva metra, dubine dva metra sa konusom koji se završava na jedan metar kvadratni. Projektant odredi trasu, kramp i lopatu u ruke, predveče projektant pregleda, i, sutradan ne mala isplata na šalteru Studentskog servisa koji se nalazio u holu Studentskog doma u montažnoj jednospratnici odmah iza Upravne zgrade Vatrostalne.
Podbrežje kao zaseok sela Gradišće se spominje u XII vijeku gdje je pronađena ploča-spomenik velikog sudije Gradješe kao i hram svetog Juraja i veliki graditelj Draže Ohmućanin što je svakako potvrda za bana bosanskog Kulina.
A Trokuće, eh to je posebna priča. Pješice preko Brista, kraj Halde koja se stalno pušila, vjerovatno zbog kreča u njoj, pa uzbrdica kraj Palavrinih kuća, uzbrdica koja se lako savlađivala, jer, mladost je tu, a i ide se na bazen u Trokućama, čeka nas osvježenje.
Pitanje je, da li se išlo na bazen zbog kupanja, postojali su Bazeni u Crkvicama, ili se išlo zbog lijepih djevojaka iz Podbrežja koje su dolazile na bazen u Trokućama? Bit će da je zbog lijepih Podbrežanka kojih je zaista bilo, bilo i to baš na bazenu u Trokućama. Rađala su se nova poznanstva, pa i poneka ljubav na prvi pogled. A poslije, poslije se moglo u paru ići na bazen u Crkvicama, šetati bulevarom ili još bolje Sarajevskom gdje je bilo manje ljudi, a navečer ispratiti na Tetovski autobus koji nije nikad kasnio, za deset deset sati, ispred Doma kulture ili pak ispred Željezničara.
Bazen nije bio predviđen za kupanje, ali se i pored prisutnosti stražara kupalo, a više sunčalo i družilo. Bazen je služio za potrebe Željezare, za hlađenje postrojenja ukoliko bi na jezerima u pored VP nedostajalo vode, ali eto, služio je i za lijepo druženje vršnjaka i vršnjakinja iz grada i ovog prigradskog mjesta. Okolo bazena su bile njive stanovnika Podbriježja i naselja Trokuća. Par kilometara dalje je bilo Tetovo, a gore na brdu Gradišće, čije su padine završavale naseljem Banlozi. Kažu, da su ta područja, blage padine bile nekada obrasla vinovom lozom, baš zbog svog specifičnog položaja. Gore iznad Podbrežja bila je, a i sad je jelova šuma koja je štitila naselje podno Zmajevca od nevremena.
Trokuće su posebna priča. Zenica je uvijek privlačila ljude stručnjake sa strane, naročito rastom Željezare koja je svoj razvitak, poslije zatišja i njezinog osnivanja 1892.g. 1938. godine se proširila, a zna se da su na rukovodećim mjestima u Željezari, i ne samo u Željezari bili stranci. Jedan od njih je bio i prof. Juraj Neidhardt, arhitekta koji je itekako ostavio traga u Zenici.
Poslije rata nova vlast ga je prihvatila sa podozrenjem s obzirom da je i u ratu bio aktivan u svom poslu, a zna se pod čijom okupacijom je bila Zenica. Ipak, vizionar i veliki stručnjak počeo je raditi svoj posao za novu vlast, jer trebalo je graditi i izgraditi smještaj za stručnjake koji su dolazili u Zenicu.
Jedan od mnogih projekata bile su upravo kuće ispod Podbriježja koje će poslije njihove izgradnje dobiti naziv Trokuće i čiji će naziv preovladati naziv Trokuća iz Nove Zenice. Ove nove Trokuće iz 1947. godine, pravljene su sa obje strane ceste koja je povezivala Zenicu sa gradovima na sjeveru, sve do Bosanskog Broda, odnosno same granice Bosne sa Hrvatskom.
Prof. Juraj je imao humanu viziju izgradnje kuća, pored stambenog prostora obezbijediti budućim stanovnicima i dvorište i malo vrta za obradu, za cvijeće ili povrće. Tri kuće uz cestu su bile kuće na sprad sa odvojenim prizemnim i spretnim stanovima, dok su tri kuće iznad glavne ceste , uz cestu za brdo Siđe bile sa dvoetažnim stanovima. Kuće su i danas zadržale svoju osnovnu funkciju, uz preinake koje su sami stanari uradili, dovodeći kuće u još prilagodljivije i komfornije stanovanje.
U blizini kuća bila je i kapija Osam Željezare, kao i poslovne prostorije Vatrostalne. Kapija je vodila do novih pogona Željezare, MRR, Saobraćaja, Bluminga, a poslije i do Nove čeličane i Valjaonica tri. Kroz tu kapiju su ulazili radnici čije su kuće bile u obližnjim naseljima. I danas se vide tragovi iz sedamdesetih kada se išlo na bazen u Trokuće, sa mnogo više izgrađenih kuća više bazena, uz sporednu ulicu koja prolazi kroz naselje Podbriježje, pa sve do kapele mjesnog groblja.
Lijep je to dio Zenice, koji je zadržao svoju toplinu, svoje stanovnike od davnina, iako su mnogi , kao i u drugim krajevima Zenice, otišli trbuhom za kruhom, ali se vraćaju u posjetu familiji, u svoje kuće koje su sada zapadnjački uređene, vraćaju se svojoj grudi.
A raja sa bazena u Trokućama, bake, dede, sretnu se ponekad u Graduni prisjete se hladovine na bazenu u Trokućama…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
