Igra ,,Trula kobila” dobila je opet svoj značaj, nažalost ne kao dječja igra nego kao ozbiljna igra odraslih. Kako se igrala ta igra? Na oko jednostavna i bezopasna dok se sudionici dogovaraju, ali kad igra počne, eh onda eto i komplikacija i opasnosti. Igru najčešće igra šest do sedam igrača, manje ili više ne dolazi u obzir. Prvi igrač, obično najjači postavlja raspored igrača. On je leđima okrenut prema zidu da mu slučajno ne bi neko nešto radio iza leđa.
Drugi igrač u sagnutom položaju sa rukama na svojim koljenima , svoju glavu stavlja prvom igraču u njegove ruke koje tu glavu čvrsto obuhvata prethodno preplićući prste lijeve i desne ruke.
Treći, četvrti, peti i šesti igrač stavljaju svoju glavu na stražnjicu prednjeg igrača i u sagnutom položaju naslanjaju svoje ruke na svoja koljena formirajući tako jedan niz podsjećajući na kobilu koja je koliko toliko stamena, barem na oko sve dotle dok na svojim leđima ne osjeti teret.
A teret je sedmi igrač koji u trku, oslanjajući se rukama na zadnjeg u redu pokušava doskočiti do drugog igrača i pod uslovom da ovaj popusti, zauzima mjesto prvom igraču. Jer, kolika je slabost kičme na teret drugog igrača, tolika je i krivnja prvog igrača što mu nije čuvao glavu.
Igra je surova i beskompromisna, čija kičma izdrži, izdrži bez obzira što je iza tebe niz od četiri igrača čije su glave na stražnjicama prethodnika. Najgore im je ono isčekivanje dokle će doskočiti sedmi igrač, najrađe bi se uvukli u stražnjicu prethodnog ispred sebe samo da bi glavu sačuvali. Kobila obično popusti, ako ne na prvi skok, onda će na drugi ili najkasnije na treći.
Teško pada prvom, onom čija su leđa okrenuta zidu, jer tada on zauzima mjesto drugog, na njega doskače sedmi. I na kraju, svi igrači se izredaju, dobiju svoju šansu da budu prvi, drugi……šesti, sedmi, da isprobaju svoj doskok na svojim jaranima nastojeći da taj skok i doskok bude što silovitiji da bi došlo do toga da kobila popusti i da se dokaže da je kobila trula koliko i sudionici u njoj.
A publika? U početku im bude interesantno ali kad vide kako igrači, koji su do malo prije bili jarani, nastoje jedan drugom da slome kičmu sa svojim skokovima i doskocima koji nimalo nisu prijatni. Neko iz publike ih počne savjetovati da igranje trule kobile nije bezopasna igra, da donosi rizike, da svakoga trenutka može puknuti ta veza, veza između igrača, stražnjica-glava, ali oni ne primaju taj savjet nego nastavljaju i dalje igru čvrsto prislanjajući glavu na stražnjicu onog ispred sebe nastojeći da je tako sačuvaju nadajući se da će i oni doći na red da doskoče onom drugom na leđa, da ga slomiju i da zauzmu mjesto prvog čija su leđa okrenuta zidu i time zaštićena od bilo kakve opasnosti osim ako su mu ruke slabašne da zadrže onog drugog koji prima najveći teret na svoja leđa. Igra vremenski kratko traje, jer ipak, to je ,,Trula kobila”…
I dok ovi golobradi igraju ispred zgrade trule kobile, oni stariji mirno šetaju po korzu tražeći nove djevojke sa kojima će provoditi svoje bezbrižne dane pri tome ne rizikujući da se veza prekine a ako se i prekine ima drugih partnera sa kojima će vezu uspostaviti svjesni da ovi što igraju trule kobile ne mogu biti kao oni a da oni uvijek mogu biti igrači trule kobile samo im to ne pada na pamet sve dok postoji korzo puno djevojaka…
Piše: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
