Bilo bi interesantno opisati pojam ,,drotanje parketa” u naše vrijeme”, reče jedan kolega, i eto ideje za novu priču. Ali, da bi se došlo do drotanja treba imati stan. I to ne bilo kakav. Stan u zgradi, najčešće četvorospratnici, sa tri ulaza, zajedničkom terasom i ponaosob podrumima jednim za svaki stan, petnaest stanova u jednom haustoru, petnaest šupa u podrumu i jedna zajednička terasa. A ispred svakog ulaza metalna sprava za skidanje blata sa đonova cipela kao i tri kante za smeće.
Stanovi su jednosobni, dvosobni, a tamo gdje su trosobni su i garsonjere za ledične. U trosobnim stanovima stanuju ,,službenici”, dvosobnim radnici obično sa višečlanim porodicama, a u garsonjerama ledični odnosno samci. Službenici imaju jedno ili dvoje djece, supruge su im zaposlene, najčešće sekretarice ili daktilografkinje sa mukotrpno završenim kursor poslije četvorogodišnjeg osnovnog obrazovanja.
Tu je i kućna pomoćnica iz obližnjeg sela koja će držati uredno kuću, ispratiti dijete u školu, napraviti ručak, da bi se službenici mogli poslije napornog posla odmoriti u svome trosobnom stanu, stanu koji se sastojao od kuhinje, predsoblja, banje, špaiza i tri sobe. Bio je tu i mali balkon za cvijeće, a moglo se i preći sa balkona na balkon kod komšinice jer su predgrade između balkona bile tek da ih ima.
U predsoblju smještena psiha, kombinacija ormarića za obuću, ormarića za kapute i velikog ogledala koje je dominiralo psihom. Sve to od punog drveta, osim ogledala, sa presvučenim furnirom boje hrasta. Na izglancanom parketu prostrta ponjavica ili mali ćilimčić, kao i skemlijica na koju se sjedalo da se obuju cipele, a za čizme i posebna daska sa šablonom u koju se stavljala jedna noga, a drugom nogom se kontriralo da se čizma izuje.
Naravno, to nije važilo za bakandže. Obavezno uštirkani miljeić uštirkanog heklanja visio je sa vrha ogledala. Ulazna vrata ofarbana masnom bojom koju su krasile mesingane šteke dobro ispolirane polir pastom. Zid do crte desetak centimetara do plafona bio je išaran molerskim valjkom obično sa cvijetnim motivima, a do šaltera obojen masnom bojom .
Lusteri sa dvije sijalice, savijenim kuglama prema plafonu bili su u sređenijim stanovima. Iz predsoblja u kuhinju gdje se odvijao veći dio dnevnog zbivanja. Dva kauča, stolić, sto i četiri štokrle za ručavanje i vitrina u stilu sa psihom iz predsoblja, sa staklenim gornjim dijelo u kojem su se nalazili servisi za slatko, limunadu, štampići za žestoko, pokoja keramičke figura domaćih životinja. Na zidu slika sa djetetom kojemu je upravo suza iz oka kanula, uramljene u okvir sa stranicama 45 stepeni ukošenim, presvučenim sivim platnom.
I zid kuhinje je prefarban masnom bojom do šaltera, a dalje išaran valjkom ali u malo otmjeniju boju, zlatnu ili srebrenu.
Na vitrini radio aparat, Tesla, Kosmaj, Melodija ili Simfonija na kojemu je opet obavezno heklanje.
A onda onaj parket, izglancan, sjaji se, prekriven tepihom koji se s vremena na vrijeme klofao klofačem na postolju koji se nalazio ispred svake zgrade. Da bi se dobio sjaj parketa morao se prije izdrotati sitnom žicom kupljenoj zajedno sa mašću za parkete marke Ilirija. Žica je bila pakovana u kartonske kutije, a mast u limene okrugle kutije sa poklopcem. Drotalo se ručno, ili oni iskusniji pod nogu žicu i igraj tvist,a da pri tome nije smjela ostati šara na parketu. Poslije premaz pastom i glancanje. Glancalo se sa komadima starog vojničkog ćebeta, i to su obično djeca radila u ritmu rokenrola.
Za glancanje i drotanje su bile i akcije što je bio i razlog za druženje komšija. U niši šporet na loženje, Plamen, Kraljica peći, Fijaker…i po koji strane proizvodnje iz prošlog vremena sa oblijepljenim šamotom i promijenjenom lugarom. I ivica šporeta se glancala žicom posutom Vimom, a plata se premazivala grafitnom mašću. Solunar se čistio počesto, jer ipak električni štednjaci su se tek stidljivo pojavljivali.
Niša je obavezno bila odvojena paravanom od ostatka kuhinje. U kuhinj pored šporeta Obodin frižider i limena bijela sudopera smještena na drvenom postolju ručne izrade.
Primaća soba je imala svoj poseban karakter. Dva kauča prekrivena serdžadama, dvije fotelje sa drvenim naslonima za ruke, ćilim, i vitrina za TV. Vitrina se sastojala od dva lica. Jedno lice sa uredno složenim figuricama, čašama, a kada se unutrašnjost zakrene za 180.stepeni, pojavi se Pelinkovac, Domaći Brendi, Rubinov Vinjak, Stomaklija, Lincura, Gromovača,Brko…piće samo za pokazivanje gostima, a iz špaiza se iznosila Domaća Ljuta do 32.stepena.
TV je Niški, 865. četvrtast 59 cm ekran. Odozdo regulacija tona, kontrasta, svjetla i regulacija sinhronizacije slike koja je često znala poletiti gore i dole. Sa strane birač kanala, od nula do dvanaest, samo VHF područje. Na TV aparatu Venecijanska gondola sa malim sijalicama koje su se određenom prigodom palile. Na kauču obavezna lutka iz Italije koja je imala i određene pokrete i ispuštala glasove kada se aktivira skrivenim prekidačem smještenim obično na leđima lutke.
U spavaćoj sobi bračni kreveti prekriveni koper dekom donesenom iz inostranstva. Više uzglavlja retuširana i povećana slika mladenaca koje su radili fotografi po narudžbi. U mlade obavezno
buket cvijeća u ruci i rumenilo na obrazima, a na glavi vjenčani šlajer, mladoženja sa šopom na glavi, prugastim odijelom sa ogromnim reverima i kravatom. Tu su i retuširani brčići tipa Klerk Gebl kao znak zrelosti za ženidbu. Kraj kreveta par natkaslića, sve u stilu sa krevetima i velikim ormarima od punog drveta presvučenim furnirom. Na natkaslićima noćne lampe sa abažurom od silka u boji, a kraj lampe kutija za nakit napravljena od razglednica i svilenog konca, razglednica poslanih sa godišnjeg odmora. Store na karnižama i obavezne zelene roletne za čiji mehanizam je postojao i poseban majstor krasile su prozore sa duplim staklima. Sa strane ispod prozora bio je smješten i otoman kao pomoćni ležaj. A dječija soba je posebna priča…kao i dvosobni i garsonjere…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010