Omanja crnomanjasa žena pojavi se na vratima prostrane učionice na prizemlju OŠ Sead Škrgo. Bila je u pratnji, kasnije ćemo saznati, direktora škole Muhameda Kratine.
-Evo nama naših odlikaša-, reče direktor i nastavi: -Ja sam Muhamed Kratina direktor vaše buduće škole. Većinu vas poznajem kao što poznajem i vaše roditelje. Svi smo mi tu u komšiluku i ima da budete najbolji razred, jer ova vaša Drugarica učiteljica , A zove se Rakun Ankica, je naučila da njeni učenici budu najbolji. Vidim među vama ima i onih nestašnih koji se igraju u dvorištu škole, ali mislim da će to biti budući dobri đaci. Je li tako Husagiću-, zbori direktor dajući akcenat na ono ,,Hu”, početak prezimena.
-Dakle, vašu učiteljicu ćete oslovljavati sa Drugarice učiteljice, Ankice izvoli-!-
-Pozdravila bih roditelje I učenike, moje drage prvačiće i poželila bih im dobrodošlicu. Uskoro ćete položiti pionirsku zakletvu koju morate poštivati-…..
I škola krenu. Sveske sa uskim i širokim linijama, sa kockicama, bez linija, pernica, računaljka….A u učionici rekviziti, tabla, velika računaljka, na zidu slika Titova i Đure Pucara. ,,Kraljica peći” na limu pričvršćenog za drveni pod. Zelene roletne na prozorima a učiteljicin sto smješten na katedru. Sve je u Ibrinim očima bilo veliko. Čak i učiteljica, sićušna žena u tridesetim godinama koju je Ibro već poznavao iz komšiluka sa Odmuta, ulica Slavka Rodića. U toj ulici su stanovali većinom nastavno osoblje iz škole Sead Škrgo, Zeničkog prvoborca koji je poginuo početkom rata kada su ljudi ginuli za svoje ideale. Po pričama starijih, Zenica je bila pod okupacijom NDH, a Njemačka komanda je rukovodila pored uspostave fašističkog režima i radom Željezare koja je tada radila za potrebe okupatora. Svega 14. godina je prošlo od završetka rata. Još uvijek je crveni križ dijelio Američku pomoć u namirnicama, mlijeku u prahu i Trumanovim jajima kako su se popularno zvala jaja u prahu.
Uskoro se položila i pionirska zakletva, ,,crvenu maramu i plavu kapicu…..” pjevalo se u fiskulturnoj sali, u sali koja je sva bila u znaku druga Tita.
Razred šarolik, pola djevojčica pola dječaka. Dosta je djece sa Sejmena, ostali iz Šolajine, Vuka Karadžića, Odmuta, Jalije, Jalije sve do Čaršijske džamije. Djece ne nedostaje. Porodice su uglavnom sa troje i više djece.
Učilo se slovo po slovo. Rijetko ko od djece je znao slova odmah. Karton, ljepilo od vode i brašna, zrna graha se uzduž raspolove, i eto materijala za slova.Veliko i malo slovo se od graha ljepilo na karton. I tako dan za danom, slovo za slovom.
Svaki učenik je imao deset snopića sa po deset štapića obmotanih gumicom sa viklera. Tako se učila matematika. Dva plus dva, tri plus četiri.
Puno je pomagala i računaljka sa plavim i crvenim kuglicama koje su bile poredane na paralelnim žicama. Učiteljica na velikoj a učenici na malim računaljkama.
Počesto je bila kontrola higijene učenika. Vaši se još nisu iskorijenile, bilo ih je još uvijek. A i šuga se pojavljivala pa su na ulazu postavljali kantu sa nekakvom plavom tečnošću gdje je svaki učenik pri ulasku u školu morao umočiti ruke sve do zglobova.
U razredu se birao higijeničar čiji je zadatak bio da pregleda učenika i referiše učiteljici kakvo je stanje. To je bilo doba kada su učiteljice i učitelji smjeli upotrijebiti i mjere kao što je povlačenje za solufe, udaranje lenijarom po dlanu, štapom po stražnjici, što se smatralo sasvim normalnim.
-Husagić, u moju kancelariju, govorio bi direktor Kratina lagano udarajući lenijarom po dlanu. Vaspitne mjere su se tako sprovodile. Ipak, najteže je bilo kada boljeg učenika pošalju u školsko dvorište da otkine štap koji će služiti kao šiba onome učeniku što treba biti kažnjen. Ipak je trebao pronaći štap koji će manje boljeti, jer valjalo se suočiti sa tim učenikom poslije nastave.
-U magareću klupu, znao se začuti glas učiteljice upućujući nemirnog učenika da sjedne u klupu koja je bila smještena u zadnjem uglu učionice, ili, kada učiteljica zada da se u tek kupljenu, praznu svesku napiše sto puta: – Na času se ne smije pričati jer se ometa normalno izvođenje nastave….
I što je u svemu tome bilo ,,pozitivno”, kada dođeš kući iz škole čekaju te duplo veće vaspitne mjere, jer, učiteljici se vjerovalo.————-
Četiri prva razreda prođoše brzo. Slijedilo je zajedničko tako reći oproštajno fotografisanje sa drugaricom učiteljicom. Učenice i učenici su već bili izrasli i pojavile su se i prve simpatije. Na fotografiji u prvom redu su učenici u čučnutom položaju, zatim učenici koji sjede na klupi a iza učenici koji stoje tiskajući se ko će biti bliži učiteljici. U prvom redu nekom su na nogama patike, nekom japanke a ima i bosih, što je zavisilo od samog kućnog budžeta.
Ibrahimovi roditelji u međuvremenu su promijenili stan. Sada su na sredini Šolajine ulice u Austrougarskoj zgradi drugačijeg tipa nego što je ona u Sarajevskoj ulici, naspram glavne kapije KPD-a.
Srednji dio zgrade je prizeman, a sa strana su jednospratnice. Mehmed, Vahida i šestero djece, Ibrahim i njegovih pet sestara su na spratu. Posjeduju i tavan od srednje prizemne zgrade. Tavan koji će kasnije Ibrahima podsjetiti na slikarske ateljee u metropolama poput Pariza.
Mramor, kovano željezo i hrastovina i dalje Ibrahima podsječa na staru zgradu iz Sarajevske ulice. Novi stan i novi komšiluk. Zlata, Zlatan, Vesna, Seđida frizerka, Joja i sin mu Rajko, Milan i Milka sa djecom Neđom i Svjetlanom, Hazim i Enisa, niže niz ulicu Šehović Nijal i Albin, pa u Crvenoj zgradi Alija, iza Rudarske zgrade , sasvim drugi ambijent .
-Hajmo’ kupit’ kutiju Zete, u podrumu ćemo ispušit, predloži Rajko Ibrahimu , i to učiniše. Par cigara i oba u nesvijest. Osjetili su da dolaze sebi kada ih je komšija polio vodom. Poslije su mislili da je od Zete, jer, tada je postojalo nekoliko vrsta cigara koje su fabrike proizvodile. Najljuća, ujedno i najjeftinija je bila Ibar, pa Drava, zatim Zeta pa Morava, uglavnom cigare bez filtera, a filter će poslije doći.
U to doba se pojavio i prvi TV signal u Zenici, godina 1963. Za signalom slijedi i prvi TV aparat. Kupila ga je MZ Dr. Mujbegović koja je bila smještena u zgradi gdje je sada ROMA. Nedjeljom gledanje serije o pustolovini Tarzana, a predveče Građanin pokorni, serija sa Čkaljom i Mijom Aleksićem. Ibrahim je imao sreću da mu je prvi komšija Avdo bio i predsjednik MZ pa je mogao ući i gledati serije.
-Sutra podjela knjižica, odlični učenici će dobiti zaslužene knjige kao nagradu od škole, reče drugarica učiteljica. I zaista sutradan uz skromnu svečanost to i bi. Ibrahim dobi slikovnicu sa četiri lista, osam stranica podebelih kao korice knjige.
-Što li sam ja dobio slikovnicu a ostali učenici prave knjige, Tom Sojer, Haklberi Fin, Tarzan…, nejasnoća koja će dugo mučiti Ibrahima, dok mu majka nakon nekoliko godina nije objasnila…-Toliko je sine bilo para za kupovinu knjige, jer roditelji odlikaša su trebali kupiti knjige, donijeti u školu da bi učiteljica napisala posvetu i podijelila vam knjige. Shvatio je Ibrahim to vrlo brzo ali ljubav za knjigom se tada još povećala, toliko da je za Ibrahima knjiga predstavljala veliku vrijednost, vrijednost da je počeo cijeniti ljude po tome koliko knjiga u kući imaju. A bilo je takvih ljudi. Ipak u sjećanju će mu ostati Ivo Knez koji je imao hiljadu knjiga i Stevo Kovačević koji je također imao zavidnu biblioteku….
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
