Tačno u 13 sati na stanici Zenica Nova oglašava se spiker: ,,Brzi voz Zenica-Trst preko Zagreba i Ljubljane polazi u 13 sati i 14 minuta.” Stanični peron se otvara i putnici ulaze u voz koji je upravo pristigao iz polazne stanice Kardeljevo. Odmorni, raspoloženi za putovanje. Lica već poznata. Uzeli su drugi razred i smjestiti će se ublizu, kako im to slobodna mjesta budu dozvoljavala. Odjeveni uglavnom u staru odjeću domaće proizvodnje. Neke ,,dame” se ne mogu ni prepoznati. Ni traga na njima odjeće posljednje mode kako smo ih naučili vidjeti na ulicama Zenice. Sve to ima svoje, ide se u Trst u šverc ili šoping kako bi to danas rekli. Usput da se i za sebe nešto kupi, zaradit će se kada se proda ostatak kupljene robe.
A zašto u Trst? Pa, Trst je grad smješten na vrhu Istarskog poluotoka, u Italiji na samoj granici sa Slovenijom, Sežana, Vila Opićina pa Trst. Ponte Roso. Nekada postojala slobodna zona Trsta. Ali to nije tema. Tema su ljudi koji idu u Trst.
Dakle, na stanici Nova Zenica šarolikost putnika. Neko ide prvi put pa ima tremu, nekom je to rutina, ima i švercera, ima ih koji idu za nekoga da im donese određenu robu, Itd. Po ulasku u kupe komotno se zauzimaju mjesta. Valja do Zagreba, pa u Zagrebu uzeti rezervaciju do Trsta i onda se odmoriti jer pred njima je čitav sutrašnji dan za kupovinu. Upoznavanje putnika, pričaju se razlozi putovanja i odredišta. Neki iz Hercegovine putuju do Siska u posjeti sinu koji je u Armiji, neki idu poslovno do Zagreba ili Ljubljane, većina, Sarajlija i Zeničana pravac Trst.
Već u kupeu se pokušavaju prodati predmeti sa prethodnog putovanja u Trst, zabava počinje. ,,Kupi stari sinu nešto konkretno”, nagovara putnik za Trst čiču koji je krenuo sinu u Armiju u posjetu u Sisak”, ,, Nema on para za to” dodaje drugi. ,, Ko nema para” odgovara čiča i kupuje sat po višestruko većoj cijeni nego što košta u Trstu.
Valja putovati do pet ujutro. Briga je i kako sakriti novac na Carini, jer postoji limit koji se može prenijeti. Pričaju se iskustva iz Trsta. Dijele se savjeti kako da prilikom zamjene dinara za lire ne ostaneš kratkih rukava. Treba paziti, savjetuju iskusni, da Italijan ne savije duplo bunt lira pa da dobiješ duplo manje od regularnog iznosa. Pokazuju ispod košulje na potkošulji sašiveni džep za pasoš i dinare, poslije za zamjenjene lire. Bit će tu i ljubavnih avantura, onako, ljubav na prvi pogled, ipak, dug je put. Čuju se komentari gdje su Super Rifle najjeftinije, gdje se može cjenkati, gdje su majice ,,original”, cipele od prave kože. Neki idu i po muzičku opremu, gitarsku papučicu mjau-mjau, usnu harmoniku Hohnericu, mikrofon.
A i gondola je u kombinaciji, lutka što plače, kažu, crnkinje su sada u modi. A satovi koji pokazuju sva svjetska vremena su također aktuelna. Na našem tržištu su se pojavili i Selk satovi, potražnja za baterijama je velika, treba ih samo dobro sakriti pri prelasku granice u povratku, može oko butine pa ih pričvrstiti selotejpom, savjetuju iskusniji.
Treba kupiti i koji časopis ,,slobodnijeg sadržaja”, ali to se može srediti sa carinikom i reći mu da je to za vlastite potrebe, to prolazi. Voz ide svojom rutom, eno Sisak, nije Sisak nego predgrađe Zagreba, eto i konduktera sa poznatim, ,,Karte na pregled”, ili upozorenjem da se putnici iskrcaju na svom odredištu. Stiže se u Zagreb, treba rezervisati mjesta za Trst.
Tu ,,vlak” duže stoji. Ostaju uglavnom oni koji će za Trst. Radni je dan tako da nema domaćih gastarbajtera koji bi išli za Ljubljanu a neki dalje za Austriju. Rezervišu se karte i pravac za Trst. Ljubljana, Rakek, Sežana. Carinici pitaju za novac, svi nose određenu sumu. Vila Opićina i Trst. Pet sati ujutro. Voz iz Trsta u 16.00. Dotle valja obaviti posao. Prvo zamijeniti dinare u lire pa pravac Ponte Roso.
Oni koji idu samo da se lično obuku po posljednjoj modi imaju vremena. Prvo će na doručak u neku od picerija pa onda u butike, njima je lako. Malo će i skužiti šta je trenutno u modi. Trst je veliki, a starleta i mladih pomodarki pune ulice. A ostali na Ponte Roso. Nekoga već čeka pripremljena roba od strane trgovaca. Neko će i prenoćiti pa mu se ne žuri. Neko ide po 8.karatno zlato pa roba nije kabasta, lako za prenijet preko carine. Na Ponte Rosu hiljade tezgi. Kupuje se naručeno i ako šta naleti usput. Uz pakovanje deterdženta dobiješ gratis ,,Caption” de luxe tranzistor. Isplati se, prodat će se posebno. Eno i električni vozić. U kutiju od obične lutke stavljaju se teniski reketi, ako upali upali. U vrećicu deterdženta može i ,,stilski” mesingani sat. Sve se to radi na pijaci. Skida se u donje rublje i probaju se farmerke. Broj 36-36 su najprodavanije. Uglavnom marke SuperRifle. Komandoske jakne sa zimskim uloškom su na tezgama, trgovci trljaju ruke. Groznica radi svoje. Policijska ili sirena hitne pomoći se oglašava sa ulice. Nama tada nepoznanica jer se kod nas rijetko oglašavala.
A onda stidljivo obilaženja kioska na čijem izlogu je ,, slobodnija” literatura. Tu nema cjenkanja. Na brzinu daš novac i skrivaš časopis sam od sebe. Prođe dan sad pa sad. Valja stići na voz u 16.00. Dobro je uzeti kušet kola u povratku pa odspavati do Zenice. Ali postoji rizik da neko iz voza ne otuđi vam kupljenu robu. Tu je stjuard kod koga se u njegovom kušetu može ostaviti roba. Ali da prethodno prođe carinu.
Tu nastaje prava drama, ali sve u svemu se dobro prođe jer ipak to je roba sa pijace. Jedino oni sa tehničkom robom izvlače deblji kraj. Naravno ako robu nisu dobro maskirali. Poslije prespavane noći stiže se u Zenicu. Taksisti čekaju da voze na odredište. Još se malo odmoriti kod kuće, i onda navali narode. Može i na rate, platit će se. Zatim sumiranje puta. Kako je ko prošao, je li neko nekome usput poslije carine nešto ,,maznuo” Ako i jeste, Zenica je mali grad, saznat će se. I sve tako do novog voza-vlaka u 13.sati i14.minuta….
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
