Poredala se ova žuta slova ,,R” po cijeloj Zeničkoj bolnici. Poredala se i čekaju kada će profunkcionisati ono ,,R” u pravom svom fluoroscentnom svjetlu, kao i kad će osim našem limenom ljubimcu kojemu pridodajemo toliko pažnje, pridodati pažnju i pacijentima, ljudima, tačnije rečeno ženama i ljudima onkološkim pacijentima naše Bolnice. Pažnju u smislu ,,normalnijeg” puta ka dolasku na terapiju koja život znači.
Ali ipak, prebrodivši tu prepreku, pacijenti koji su obično u pratnji svojih najbližih, dolaze na sigurno. Dolaze u prizemlje Internog odjela, tačnije na Onkološko odjeljenje gdje ih čeka, tačno u sedam sati ljubazno osoblje koje prima uputnice i ostalo i upućuje pacijente na čekanje ispred odjela. Kako se ko snađe, neko u hol na klupe, neko u čekaonicu na stolice, a neko prislonjen na stubišni gelender, i svi oni čekaju svoju terapiju spasa, čekaju da je prime ne pitajući kada će doći na red, jer dan je dugačak, ima vremena, ima doktora, vrijednog medicinskog osoblja, a Bogami ima i lijekova za koji su se pobrinuli odgovorni na odjeljenju svakodnevnim praćenjem historije bolesti pacijenata.
Lica pacijenata bez obzira na ovu tešku bolest su vedra, krasi ih disciplina i sabur u čekanju na red koji se itekako poštuje od samog medicinskog osoblja a i od samih pacijenata.
U čekaonici se ljudi upoznaju, razmjenjuju iskustva u liječenju, uzimanju različitih suplemenata, nastoje svoje iskustvo u liječenju iskreno ispričati, nadajući se da će pomoći ostalim pacijentima.
Dob ovdje nije ograničen, od do, bolest ne bira , isto kao i što spol nije ograničen. Tu nema pravila, statistiku bi bilo vrlo teško voditi.
Dođe dan kada nekoga nema, a trebao je doći, ostaje njegovo mjesto prazno u čekaonici, na klupi u hodniku, kraj gelendera na koji se naslanjao čekajući na terapiju govoreći, bolje mi je, počeo sam vraćati kilažu. Prođe sjeta na licima pacijenata, ko ga je bolje poznavao kaže, bio je dobar čovje,dobar majstor, vrijedan, ali eto . Njegov bolesnički karton, njegova historija bolesti možda će se premjestiti u arhivu, možda će biti pouka doktorima za njihovo novo iskustvo, za novo saznanje jer ova bolest krije još mnoge neotkrivene tajne koje se diljem planete Zemlje pomno proučavaju ne bi li joj se stalo u kraj.
Tema razgovora je i kako se došlo iz Zavidovića, Maglaja…moralo se poraniti, pri tome zanemarujući bolest, zaboravljajući na nju, misleći samo na to hoće li tlak pred terapiju biti dobar, hoće li nalazi koji su se prethodnog dana izvadili biti u normalnim vrijednostima da se u suprotnost ne bi mogla terapija primiti. Priprema, soba za terapiju, pitanje koliko će terapija trajati, koliko će kapi života iz one boce u alu foliji kapati u venu pacijenta pod budnim okom medicinskog osoblja.
Heroji su to, heroji koji ne primaju medalje za hrabrost, ali hrabrosti imaju dovoljno da svoju kob, svoje iskušenje kako sami znaju reći, nose dostojanstveno, da onaj šal, onu maramu, onaj turban sa glave skinu i pokažu se u svojoj veličini, ponosu i hrabrosti kako to samo oni znaju…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
