Zašto Opatija i Lipa? Pa bile su toliko blizu jedna drugoj, toliko blizu a toliko različite , kao dvije rođene sestre za koje se nekada kaže:
,,Šta, one sestre, ko bi rekao, znam i jednu i drugu a nisam znao da su sestre, ne liče ni izgledom ni naravi!
Bilo kako bilo, bile su bliske, dijelile su istu cestu kojoj im se dolazilo, isti hlad lipa, blizinu rijeke Bosne, ali nisu dijelile iste goste, isto osoblje, iste stolove i stolice, a ni cijene nisu bile iste.
,,Lipa”, kafana smještena u staroj čaršiji podno stoljetnih lipa. Ne zna se ko je stariji, da li lipe ili sami objekat kafane. Po arhitekturi se vidi da je naknadno građena, prislonivši se leđima na Austrougarsku građevinu stare čaršije i bočno na zadnji dio Bosanske kafane.
Pravljena je za potrebe menze za vojsku čija je komanda bila preko ceste u zgradi do ,,Opatije”. U Lipi su se hranili oficiri i ostalo osoblje komande. Kada je komanda vojske prešla u garnizon, u istoj zgradi je otvorena Radio stanica Zenica, a poslije Zenički muzej.
Prestankom potrebe za ishranom oficira, ,,Lipa” postaje prava birtija, bez restoranske usluge. Mijenja se i klijentela kafane, a i sam ambijent. U oveći prostor, sa prilično niskim plafonom za tu namjenu, smješta se oveći šank sa svojim sadržajem, drveni stolovi sa stolicama , vješalice za kapute i po koje ogledalo. Sama od sebe kafana je bila mračna što zbog malih prozora, što zbog hlada lipa a i sunca koje je samo ujutro obasjavalo prozore da bi cijelo poslijepodne bilo iza zgrada koje su svojom visinom onemogućavale svjetlošću da uđe u prostor kafane.
Stolovi sa po četiri mjesta, karirani stoljnaci i šturo svjetlo davali su neku tihu harmoniju gdje se život odvijao nekako polako, bez srkleta što bi se reklo.
Blizina Babahmetovića obućarske radnje, mesare, kovačnice Alije Skopljaka, buregdžinice Ćošabića, krojačke radnje, radnje jufke i kadaifa, Bahtijine kuće sa prodavnicom tekstila i tekstilne metraže, Ivičića kazandžije, mljekare, davale su kafani potencijalne goste, ne spominjući blizinu pijace, Kamentnog mosta , jednom riječju Zeničke čaršije.
Konobarica Anđa, dalmatinka koja je sudbinom došla u Zenicu, tamo negdje iz Kaštela i gdje je zasnovala bračnu zajednicu sa Milenko Šešlijom poznatim zeničkim policajcem isljednikom, bila je glavno osoblje i sticao se dojam kao da je Anđa jedina konobarica u Lipi.
Ispred Lipe, a pod prirodnim hladom lipa, u ljetnom periodu nekoliko stolova stalno popunjenih gostima. U večernjim satima, uz ono oskudno svjetlo u kafani i oko nje, bilo je neke mistike, sve je podsjećalo na noćne barove, pa su kružile priče da su se tu okupljale noćne dame, ,,prodavačice ljubavi” kako su ih u čaršiji zvali. Da li je to bila istina ili ne, ali pri samom spominjanju kafane ,,Lipa”, govorilo se , aha, to je ona ,,kafana.
Ipak su to bile pozne šezdesete, otvaranje prema zapadu, doba šuškavaca, doba putovanja u Trst, odlaska u gastarbajtere i priča gastarbajtera kako je to u Hamburgu, Minhenu, kako dame sjede u izlogu i nude svoje usluge.
Pustimo mi Hamburg i Minhen i priče gastarbajtera, i njihovih časopisa slobodnog sadržaja koje su vješto švercovali iz Njemačke, kao i filmova ,,super 8″, koji su namontirani na Ruski projektor punili privatne stanove posjetiocima, i vratimo se na obalu rijeke Bosne, u kafanu ,,Opatija”
Prizemna dugačka zgrada, dugačka koliko i širina zgrade stare Vojne komande, novije je gradnje, tamo negdje poslije drugog svjetskog rata kada se ukazivala potreba za restoranima zbog priliva velikog broja radnika za potrebe Željezare a i zbog ,,Maršalovog” plana.
Ulaz u restoran-kafanu bio je samo sa gornje strane, sa ulice koju je Opatija dijelila sa Lipom. Na donjoj strani je bila nesređena obala rijeke Bosne s obzirom da bulevar još nije napravljen. Nekoliko lipa pravi hlad ispred kafane, a u blizini je i gradski otpad kao i Kanare. Nasuprot Opatije neumorni lađar prevozi svojom lađom na drugu obalu ljude koji su poslom dolazili u Zenicu, jer ipak, jedini most je onaj Drveni na Odmutu, i željeznički u Blatuši.
Ulaz u restoran je bliže obali, a odmah na ulazu, na početku sale smješten je šank ispred kojeg su poredani stolovi gdje se isključivo služi piće, a u zadnjem dijelu, prema cesti, uredno poredani stolovi sa bijelim stoljnacima i nadstoljnacima sa serviranim escajgom i salvetama ispod njega čekajući restoranske goste, gostiju je bilo a na jelovniku bosanska jela: sogan doma, pače, hadžijski ćevap, gulaš, bosanski lonac, koljenica, ćufte u saftu, đulbastije, tripice, sezonske salate, i zahlada sutlija, baklava, hurmašice, kadaif. I sve to spremljeno u kuhinji restorana Opatija.
A kada nastupe duge ljetne noći , Opatija naglo živne, živne i živi zahvaljujući predivnoj ljetnoj bašti sa fontanom koja svojim vodoskokom osvježava prostor okolo, gdje su mjesta uvijek zauzeta. Pjevačica i dobro uštimani orkestar obično sastavljen od profesionalaca, zabavljali su brojne akšamlije koji su nakon napornog rada u fabrici ili privatnoj radionici nalazili u Opatiji relaksaciju, kako se u to doba nazivalo, aktivni odmor.
Naručivale su se pjesme i obično se bakšiš stavljao na harmoniku a oni hrabriji u pjevačicin dekolte, da bi na fajrontu muzičari podjednako dijelili dobijeni novac.
Gašenje i paljenje svjetla označavao je fajront, kraj radnog vremena, ali i poziv konobara na posljednje piće. Fajront se poštovao, a vrijedni konobari su prebrojavali tringelt, bakšiš te večeri, uredno predavajući pazar šefu na osnovu blokova koje su nakon narudžbe ostavljali šankeru ili kuharici iz kuhinje…
Piše: Kolekcionar 52, Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
