Polazna stanica Zenica, cilj Duče, najpoznatije zeničko ljetovalište nadomak Omiša. Godine su šezdesete. Akteri, zenička djeca i omladina.
U ranim jutarnjim satima, na mjestu gdje su se nalazili reklamni panoi za filmove, pisalo je: „dolazi uskoro” „igra” u kinima „Central”, „Metalurg”, „29.novembar” i ljeti u ljetnom kinu „Metalurg” i „Central”.
Odmah iza „uzane” stanice, a preko puta prodavnice „Bosnafolklor”, tih godina u ljetno doba, svakih 14 dana, parkirao se autobus. Autobus koji je prevozio zeničku djecu i omladinu na ljetovanje u Duče kod Omiša, na Jadransko more. Karoserija autobusa je obla, sa isturenom haubom ispod koje se nalazio motor. Startanje motora pomoću „kurble”, a prtljažnik na krovu autobusa na koga se pelo željeznim ljestvama pričvršćenim za autobus. Roditelji koji su ispraćali djecu žurili su da što prije smjeste kofere na autobus. Koferi su najčešće bili pleteni od pruća, pokoji od tvrdog kartona sa metalnim ojačanjima na ćoškovima i obaveznim bravicama sa obje strane ručke za nošenje. Na ramenima putnika pokoja plava „sportska torba” u obliku vreće sa bijelom uzicom na vrhu, koja je ujedno služila i za stezanje gornjeg dijela i za naprtnjaču za rame. Na nogama japanke, pokoje tenisice, vrlo rijetko sandale.
Putnici za Duče su bila školska djeca osnovnih i srednjih zeničkih škola, kao i sportska društva iz tog doba, najčešće gimnastičari „Partizana”. Učenici koji su se upisivali u školi ili opštini na spisak za ljetovanje, morali su prije odlaska obaviti sistematski ljekarski pregled i primiti vakcinu.
Prednost su imali učenici koji su dobijali dječiji doplatak, a visina ukupnih primanja u jednom domaćinstvu, određivala je visinu cijene ljetovanja, manja primanja – manja cijena ljetovanja. Naravno, bilo je i onih čija su ljetovanja bila besplatna, a sve to uz svesrdnu pomoć Opštine Zenica, odnosno fondova predviđenih za to.
Putovalo se djelimično asfaltnim, a djelimično makadamskim putem, relacijom Zenica- Duče. Sarajevskom ulicom, Travnik, Komar, D. Vakuf, Bugojno, Kupres, Livno, Sinj, Klis, Split, Stobreč, Supetar, Jesenice, Dugi Rat i odredište Duče. Zenički „brašnari ” stižu na odredište. Zvali su ih „brašnarima“ jer su iz autobusa izlazili bijeli kao da su bili u mlinu, zahvaljujući prašini koju su nakupili putujući makadamskim putevima na pomenutoj relaciji. Jedna grupa dolazi, druga čeka na povratak u Zenicu. „Evo nama naših brašnara”, aplauzom ih dočekuju djeca preplanula od sunca, djeca koja su već spremljena za povratak u Zenicu. Nema mama i tata da podignu kofere na krov, ali neka, skinuće ih u Zenici.
Odmaralište tipa kampa, sa spavaonicama od 30 do 40 kreveta, prostranim igralištem u sredini, restoranom, razglasom, binom za muzičare, kuhinjom, ambulantom, jednom riječju – svime što je potrebno za jedno ugodno ljetovanje i druženje. Naravno, tu su obavezno i vaspitači, profesori tjelesnog iz Zenice, a najčešće prof. Zvonko, Huso, Refik, Jošo, Kelava, Uzeir, Forkapić…
Medicinsko osoblje na čelu sa bolničarom Avdom, koji je imao svoje metode liječenja, a ujedno brinuo i za odgojnu dimenziju, higijenu tijela i duha, i sl.
Buđenje je bilo u ranim jutarnjim satima, sa „požarnima” koji su obavljali dežurstva po dnevnoj zapovijedi. Sve je bilo „pod konac”, znalo se ko šta radi i za što je zadužen. No, bez obzira na strogu disciplinu, ipak se išlo u „krađu” grožđa i smokava iz obližnjeg vinograda, koje bi sakrivali u jastučnice iz spavaonice. Da bi sačuvali posjed, mještani su ponekad pripucali iz puške plašljivice, takozvane „soljare”, čije su čahure bile napunjene solju.
Čokolada i banana kao obavezna užina između ručka i večere, teško je padala kupačima, jer su morali napustiti vodu i plažu da bi primili užinu.
Plaža je bila pjeskovita, s obzirom da je rijeka Cetina svojim tokom donosila dosta sitnog pijeska. Trabakule, teretne lađe, vršile su eksploataciju pijeska odmah nadomak plaže, pa su se naši kupači često peli na lađe i odatle izvodili akrobatske skokove u more.
Bilo je i sretnika koji su sa ribarima išli u noćni lov sa namontiranim „svićaricama”, na barkama sa plinskim lampama koje su mamile ribu u mrežu ili na udicu.
Muzika u krugu je svirala tokom cijelog dana, sa internog razglasa. Bilo je perioda kada je bila i „živa” muzika. Muzički sastav su činili učenici iz Zenice, jedne godine Olgica B, Ferid B, Nenad S, učenici zeničke gimnazije. Druge opet godine, zenički VIS Minimax, Josip, Giga, Marić, Pešo, treće neko drugi, i tako godinama…
Slikanje na kajaku je bilo takođe dio rituala na ljetovanju. Crno-bijela fotografija koju je fotograf iz obližnjeg Omiša vješto retuširao, da se dobije fotografija u koloru.
Sportska takmičenja, uz dnevni raspored vaspitača, bila su obavezna kao i jutarnje tjelesne vježbe, uz gromoglasno navijanje prisutnih,.
Odlazak po suvenire u obližnji Omiš, udaljen par kilometara, slanje razglednica iz Omiša u Zenicu, od kojih su se u zimsko doba pravile šarene kutije uz pomoć svilenog konca i igle, sve su to bila dešavanja četrnaestodnevnog ljetovanja u Dučetu. Doživljaji sa ljetovanja prepričavali su se dugo, uz „dodavanje” i preuveličavanje, a da se ne priča o zaljubljivanjima, poznanstvima i svemu onome što je sobom donosilo “lito vilovito”.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
