Započeo bih pričom mog prijatelja koga će mnogi prepoznati zbog njegovih stvaralačkih stihova kojih ima napretek.
Papirići sa napisanim stihovima mu vire iz džepova dok gura tačke i u tačkama zemlja koja potiče od neke upravo sređene bašte zahvaljujući dotičnom, dotičnom koji je zagazio u osmu deceniju života, al’ još je snažan kao onaj Huk iz sinosnje emisije na TV FACE. Gura one tačke, Željezarske, što ih je nekada proizvodio Gornji Vakuf, i što su se prodavale preko Sindikata zajedno sa kahvenim mlinovima. Na tačkama nema utisnuto ono Gornji Vakuf, ali svejedno, prodati 24.000 tačaka nije mala šala, a i Željezarci su tom kupovinom bili solidarni sa pogonima u malim nerazvijenim općinama da bi pomogli njihovom razvoju.
Sada te iste tačke , a i mlinovi, mogu se kupiti na Zeničkom buvljaku u Lukovom polju. A ovaj nas junak iz priče, pri susretu sa njim, zna izvaditi papirić sa stihovima i reći, malo prije sam ovo napisao:
U Zenici Gradu
Ljudi piju puše i pomalo kradu
U Zenici Gradu
Ljudi gube svaku nadu…
Ali pustimo to, vratimo se buvljaku i njegovom ponudom i potražnjom.
Zenica je nekada imala ZEPS, bila je Sajamski Grad, sada ima Buvljak, urbani događaj koga vrijedi posjetiti. Evo zašto:
Postoji ona šaljiva strana: žene, cegera, gaća, lajbića, sve po marku, Hajmo narode, markirana roba po pola marke, može i džaba ako nemaš para, Oštrači noževa, rezači stakla- sa već snimljenog teksta koji se pusti preko zvučnika, Posteljina bračnih i vanbračnih, i raznih pošalica kojima se mušterije privlače.
Asortiman, nema šta nema, alat novi i polovan, turski tepisi novi, knjiga na svim jezicima, dječijih igračaka novih i starih, pletenih čarapa, voća, povrća, motanog duhana, sve u svemu kao u nekom velikom tržnom centru.
A za osvježenje na par mjesta se nudi piće i iće, tu je najinteresantnije. Sretnu se ljudi različitih profila, različite naobrazbe, hajdemo na po jednu, i priča se razveže. Tu je valjda ono iskonsko, ono urođeno kod ljudi, hajmo među običan svijet, hajmo sjesti na gajbu ili nasloniti se na željezni stub koji drži nadstrešnicu, da čujemo koju riječ zapisanu davno u pričama Ive Andrića ili Meše Selimovića, od običnih ljudi koji nisu čitali ta djela , ali su te riječi duboko ukorijenjene u njima prenoseći ih sa koljeno na koljeno.
-Hvala na konjaku, čuješ čovjeka kraj sebe, pomisliš, nisam mu zvao konjak, ali prihvatiš to kao realnost i gledajući ga kako pretrčava do svoje tezge da vidi da li će mušterija šta kupiti od njega.
Različite priče su prodavača, ima tu i onih koji su nekada imali veći biznis, ali, život je nemilosrdan a oni koračaju dostojanstveno dalje. Ima i dobrih majstora koji rasprodaju svoj alat, jer godine čine svoje a alat ,,smeta” po kući.
Cjenkanje je obavezno, ponuda i potražnja. Imaš osjećaj da bi prodavca uvrijedio ako bi od prve kupio robu, bez cjenkanja. Najčešće se roba kupi na obostrano zadovoljstvo.
Za posmatrača sa strane , pravi je doživljaj gledati hrpe odjevnih predmeta , sve po marku, lica koja grozničavo traže ne bi li naletilo šta ,,markirano”, da se domognu jeftinog a vrijednog, i njihovog zadovoljstva kada tu robu trpaju u svoj ceker.
Posebna priča je entuzijazam prodavača koji su ne samo iz Zenice, nego su širom iz BiH, pogotovo srijedom kada i mali proizvođači mlijeka, mliječnih proizvoda, voća i povrća na svojim malim tezgama nude svoju robu. Za svoj pazar preći će samo preko puta i kupiti duhan, veš, deterdžent…potrepštine za svoju kuću.
Stiče se utisak, posmatrajući ih i slušati komunikaciju između njih, da su oni jedna velika porodica, da svako svakog zna, da su solidarni u toj mjeri da bi jedni drugim pomogli u nevolji, baš kao jedna komuna ali impozantnog broja…
-Žene, cegera, gaća, lajbića…..a izvolite srijedom i subotom!
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
