Zadnji dan pred prvi u mjesecu, zna se, predujam u Željezari. Poslije podne, svaki pogon ili OOUR, šalje na blagajnu ŽZ svoje ljude da pakuju predujam ili sedamnaestog platu. Ujutro narednog dana, šalje se vozač da doveze ,,blagajnike,blagajnice”, naoružane platnim listama i novčanicama, obično do portirnice, jer tu je najsigurnije da kroz onu ćubu- šalter isplati radnicima platu ili predujam. Elizabeta- Elza to vješto radi dok zadovoljni radnici gledaju u onaj treger na kojemu je sve ispisano, kredit, kasa uzajamne pomoći, sindikalna članarina…sve osim članarine SKJ koja se plaćala blagajniku Saveza. Tu ispred šaltera, vraća se i dug kolegama, jer nije se tog mjeseca mogao sastaviti kraj s krajem.
Trajalo je tako godinama sve dok bankari ne smisliše kako da uzmu svoju pinku za sebe, jer što bi Elza samo imala dnevnicu više, kada to mogu uzeti, sasvim na profinjen način sami bankari. Plate pređoše u banku, preko noći. Keš u bankama, a u novčanicima čekovi. Vrijednosni papir koji se podizao u banci, na ličnu kartu i koji je bio sredstvo plaćanja u platnom prometu. Ali, tu poče da se pokazuje snalažljivost našeg čovjeka potpomognuta trgovčevim znanjem, onim sa trogodišnjom školom ali mudrijem onim sa bankarskim iskustvom. Sve legalno krenu trošenje novca preko čekova, zaduživanjem na poček, ulijetanjem u crveno.
Primjera je mnogo, a jedan od tih je i kupovina Poni bicikla kod Tarika u gvožđari, kupovinom u Robnoj kući u Metkovićima kada se vraćaju Zeničani sa godišnjeg odmora, ili radnici Željezare sa rekreacije. A zašto Metkovići? Pa odatle su najsporije čekovi stizali na naplatu. Bicikl, na nekoliko rata, ček po ček mjesečno.
Pored nabrojanih mjesta, interesantni su bili i Haljinići, rudarsko mjesto kod Kaknja, koje je imalo par trgovina mješovite robe. Pojavom videorekordera, koji su se mogli kupiti samo u fri šopu za devize, ukazala se potreba za takvom robom. Spretni trgovci iz Haljinića, svojim vezama su su nabavili videorekordere, Zeničani su to čuli i pravac Haljinići sa pripremljenim čekovima. Na koji način, to samo ptice na grani znaju, čekovi su sporo ili nikako stizali u banku na naplatu.
Sa čekovima su se dešavale i malverzacije u vidu trošenja tuđeg čeka , najčešće u samoposlugama gdje se rijetko provjeravao pravi vlasnik čeka. Jednom prilikom, raja sa stanice, domogoše se ispunjenog čeka i pravac u samoposlugu koja je radila cijelu noć, onu kod ,,Lovca”, natovariše u korpu piće i mezu vodeći računa da ne pređe napisani iznos, jer onda može biti sumnjivo. Jedan na blagajni sa koprom, a ostali vire kroz izlog kako će trgovina se čekom proći. Kuca blagajnica po onoj kasi artikal po artikal, isprazni se korpa ali ostade još para : ,,Može jedan marlboro”? -,,Taman”, reče kupac sa olakšanjem, jer tuđi je ček, kad se začu glas blagajnice ,,Šefe”! Pojavi se šef u plavom mantilu, zaključa samoposlugu…..
Bilo kako bilo, snalazilo se, kako ko, živjelo se sa čekovima, prenosio se marketing od usta do usta, ko daje robu na više čekova, odakle su čekovi najsporiji, gdje se čekovi mogu zamijeniti za gotov novac, ali se nikada nije postavljalo pitanje, pa šta se radi sa gotovim zarađenim novcem koji se uplati u određenu Banku, kao i mnoga druga pitanja koja su i dan-danas nedorečena…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
