Nema više ni Rudničke bolnice, ni bivše hitne pomoći, nema više mnogo toga vezanog za Rudarsku koloniju, Željezaru, grad Zenicu i Zeničane. Idući od „Doma kulture“ prema Rudničkoj bolnici, naići ćemo na nekoliko kuća sa desne strane, čija su dvorišta bila vezana za gradski park, a u čijem sastavu su bile smještene radnje različitog sadržaja. Slastičarna Selimova, obućarska radnja Pere Popovića, kuća Begičevića, kuća Zdene Grgića, Krvavčeva… Direkcija preduzeća “Put”, “Zdravljak”, ugostiteljska radnja sa namjenom pružanja usluga željezarcima i rudarima. Baš taj “Zdravljak” bio je “inicijator” otvaranja jednog, za to doba modernog i urbanog objekta, kakav je bio “Ekspres restoran”.
Uz zgradu preko puta Zdravljaka, u obliku slova “L” nalazila se robna kuća „Rad“, sa pratećim sadržajima. Iza robne kuće bio je vozni park, ujedno i radionica namijenjena za održavanje vozila koje je snabdijevalo robnu kuću. U podrumu je bio pakeraj za pakovanje brašna, povezan linijom sa prodavnicom. U samoj stambenoj zgradi su stanovali zubar Geza, Pero Bakalar, dr Nikolić, Livančić koji je ujedno radio u pakeraju. U prizemlju zgrade je bila prodavnica igračaka, parfimerija u kojoj se mogao natočiti parfem, i mesnica Zmajevac.
Na prvom spratu, na samom sastavu sa Robnom kućom bile su smještene prostorije KUD-a gdje su muzičke sekcije vršile probe. Renoviranjem zgrade robne kuće, dobio se moderan Ekspres restoran, a umjesto KUD-a otvara se DIT (Društvo inžinjera i tehničara) a poslije i ekonomista DIT i E. Ulazilo se sa zadnje strane zgrade, a u sklopu DIT- a je bila i terasa Ekspres restorana na kojoj su bile izvođene plesne večeri – igranke. Izvođači su bili zenički muzičari, amateri koji su poslije radnog vremena svirali i pjevali za ono doba popularne šlagere. Sarajlić Šemsudin-Dudo, je bio bubnjar koji je ovjekovječen u filmu Uzavreli grad. Da bi se ušlo u DIT morao si biti član, morao si biti inžinjer, tehničar, ili ekonomista, i naravno urednu člansku kartu. U DIT- u su bile i česte izložbe slikara, organizovana su bilijarska takmičenja, poetske večeri.
A Ekspres restoran je već bio posebna priča. Mogao si jesti i za željezarske, rudničke, Progresove bonove, bonove koji su se dobijali na ime toplog obroka, a koji su se mogli kupiti i ispod cijene, ali su ipak imali svoju stabilnu vrijednost u krajnjoj realizaciji. Velika sala, ulaz na pokretna vrata, i pravac linija. A na liniji veliki izbor jela i pića. Samoposluživanje uz asistenciju uposlenika, ljubaznog kuharskog osoblja, koje preporučuje današnji meni. Na kraju linije blagajnica obračunava i pita čime plaćamo. Uredni stolovi obećavaju fin i prijatan objed.
U podrumu, nekadašnjoj “brašnari”, smješten je riblji restoran. Baš pravi riblji restoran, sa svim poznatim specijalitetima od ribe. U Zenici tada radi nekoliko ribarnica, snabdjevenih, kako morskom tako i riječnom ribom, što je pokazatelj da je i riblji restoran imao isti asortiman u ponudi.
Do Ekspres restorana, u prizemlju zgrade, nalazi se Mliječni restoran, što je Zenicu, uz sve navedeno, i onda činilo gradom, odnosno jednom urbanom sredinom. Na malom prostoru je puno sadržaja, puno života, i to je grad kao što je i u Novoj Zenici, Stanici, Crkvicama, a ne samo u “čaršiji”.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
