Ono čega se čovjek sjeća, vrijedi i zabilježiti. Moja generacija, pedeset i neke i u pjesmama je opjevana, generacija koja je bila svjedok onog vremena poslije rata, mlijeka u prahu, Trumanovih jaja (jaja u prahu), Američke odjeće preko Crvenog krsta, prvih televizora, telefona, Ćire, školske table i računaljke pored nje, prvih frižidera, el. peći, brizela čizama, revolucionarnih pokreta ali i odlaska na rad u inostranstvo, najčešće u Zapadnu Njemačku.
Sama istraživanja kažu da je od ukupno pola Jugoslavena koji su išli tih godina na rad u inostranstvo, nalazili radna mjesta baš u Zapadnoj Njemačkoj. Od milion ,,gastarbajtera”, koliko ih je bilo sa prostora bivše YU, polovina je radila baš u Zapadnoj Njemačkoj. Politika je kumovala tome, naime, izgradnjom Berlinskog zida 1961.g. prestao je priliv radnika iz DDR-a, a njih su u početku nadopunjavali radnici iz Italije sa kojom su Njemačke vlasti potpisale sporazum.
Turska radna snaga je početkom sedamdesetih napustila Njemačku, njih skoro pola miliona od milion koliko ih je bilo, što je širom otvorilo vrata našim gastarbajterima, vrata prema Zapadnoj Njemačkoj. Samo 1971.g. u Njemačku je otišlo 65.000 Jugoslavena, a među njima i par stotina Zeničana.
Postojao je neki sporazum između zemalja, dok se išlo preko Biroa za zapošljavanje. Funkcionisalo je sve bezprijekorno. Dočekaju te na željezničkoj stanici, odvedu te na mjesto stanovanja, radno mjesto…Treba napomenuti da je velika većina bila kvalifikovana, školovana za određeni posao. Sretna je bila ona porodica čiji bi član radio u Njemačkoj.
Kako je sve to izgledalo, od samog ispraćaja koji je ličio na ispraćaj u vojsku? U Njemačku su išli i oni koji su imali svoje radno mjesto u Zenici, tek svršeni srednjoškolci, išli su i avanturisti da vide kako je tamo, ali, činjenica je da nisu išle njihove porodice. Išli su i oni koji se potajno nisu slagali sa uređenjem društva, nadajući se da će baš u Njemačkoj naći svoj životni san.
Mnogi su i nalazili svoj san, njihova srca su kucala na dva načina, za Njemačku i za svoju rodnu grudu, a moglo bi se reći, za marke i za kuće koje će napraviti kada se vrate u svoj rodni kraj.
A njihov dolazak na godišnji odmor je posebna priča. Sav bi se komšiluk digao, postavljala su se pitanja, kako je tamo, koliko se može zaraditi? A oni, naši gastarbajteri, ako su bili neoženjeni, donosili su u Zenicu stvari o kojima smo mi samo mogli sanjati. Kasete, filmove za odrasle, projektore ruske proizvodnje Super8 smo već imali, modernu odjeću, a posebno gramofonske ploče koje se nisu mogle nabaviti u Zenici. Priče o razgolićenim ženama u izlogu su upijali prisutni kada se gastarbajter opusti i počne pričati o noćnom životu u Njemačkoj, vjerovatno priči u njegovim doživljajima koja i ne mora biti da je istinita, ali, vjerovalo mu se je.
Gastarbajterski život je opjevan i u pjesmama, a jedna od njih je i pjesma ,,Moj brate u tuđini” koja je dosegla tiraž od nevjerojatnih 500.000. singlica.
LP ploče ostajale su u Zenici, vrtile su se po Zeničkim disko klubovima kojih je u Zenici bilo mnogo, skoro u svakom naselju, po podrumima, garažama , terasama na zgradama, kao i u Hotelu Metalurg a ljeti u bašti tadašnjeg Doma kulture.
Prođe godišnji odmor, i onda opet na željezniču stanicu, ,,Hej drugovi jel’ vam žao”, uz čuvara reda milicionera Mlađe …
Brzi voz Kardeljevo- Minhen stiže na prvi kolosijek…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
