“Izgleda da je ovo jače od sve tri one ovisnosti”, reče mi prijatelj smještajući starinski luster na zadnje sjedište svoje vespe. -Sve je jače i jače što starim, nastavi, Sve više i više volim ove starine. Kažem sebi, prodat ću sve ovo, nikoga u kući ovo ne interesuje, a ja dajem dobar dio za kojekakve predmete, predmete koje me ovisnim čine od njih.
Razmislim, tačno je tako, ima nas nekoliko u Zenici, vjerujem da je broj dvocifren, ima i onih koje ne poznajem, ali?…
Kolekcionarska ćud je teško dokučiva, razumljiva među kolekcionarima ma kakvim se kolekcijama radilo, da li je to numizmatika, filatelija, umjetničke slike, militarija, razna obilježja, stari radio uređaji, satovi ručni i zidni, fotoaparati…broj je impozantan da bi se sve nabrojalo. Međutim, specifičnost Zeničkih kolekcionara je, od svega toga pomalo. Uglavnom takve kolekcionare i poznajem. Istina, ima među njima i onih usmjerenih, onih ciljanih, kao što je Seno koji sakuplja isključivo gramofonske ploče i knjige, ili Menevres koji sakuplja pezove, stari novac, Smiljanu ništa nije strano, od umjetničkih slika, antiknih predmeta, mehaničkih džepnih i ručnih satova, Ismetu koji je bio otvorio antiknu prodavnicu također je opus veliki, Ibri iz Lukovog polja prepune stalaže starinskih upotrebnih predmeta, sablji, narodnih nošnji, piscu ovih redova radioaparati, fotoaparati, telefoni, knjige, umjetničke slike, stare lule za duhan, upaljači, a prilično mu zadovoljstvo predstavlja, a i izazov mu je popravak tih starih radio aparata i restauracija drvenih i metalnih predmeta, kao i kristali koji pronalaze posebno mjesto u njegovoj zbirci.
Zenički kolekcionari, a nabrojao sam ih nekoliko, dobro znaju o predmetima koje sakupljaju. Razmjenjuju iskustva sa kolekcionarima iz drugih krajeva naše zemlje, susjednim zemljama, zemljama širom svijeta.
Draž za kolekcionarstvom posebno se osjeti na izložbama koje se organizuju jednom godišnje u različitim gradovima. U Zenici je bilo nekoliko izložbi, ali se to nekako tiho ugasilo, jer hotel Internacional koji nam je ustupljivao prostor prestao je da radi.
Ali, zenički kolekcionari se tako lako ne predaju. Oni su i dalje nastavili da prikupljaju predmete bogateći svoje kolekcije, sa željom da to pokažu svojim sugrađanima tako da uskoro slijedi osnivanje Udruženja kolekcionara Zenice, da bi se na neki način stavio imaginarni i stvarni pečat na svoj rekao bih rad, jer je broj sakupljenih predmeta impozantan da bi se samo čuvao za svoje oči, za svoju dušu. A i sakupljeni predmeti vape za dnevnom svjetlošću, sa zjenicama oka koje bi ih pogledom pomilovale, predmeta koji bi izazvali sjetu, nečije prisjećanje na djetinjstvo kada je taj predmet koristila njegova majka, njegov djed, pradjed, predmeta koji se prenosio sa koljeno na koljeno, ordenja kojima je njegov djed bio odlikovan, aluminijski vatrogasni šljem koji je njegov otac nosio u nekom DVD u Zenici, bešici u kojoj ga je nana ljuljala izazivajući zavist kod kućnog mačka koji je očima i pokretima glave pratio kako se ona bešika ljulja, a nana govori, buji, paji…
To je u stvari ona duša tih predmeta, koja je sačuvana u njihovim dubinama, u godovima drveta od kojega su napravljena, u vezu Nene koja je izvezla šaru na jambezima, kazandžiji koji je čekićem iscrtao ornament na mangali, slikaru koji je prenio svoju trenutnu misao, inspiraciju na platno, fotografu koji je izradio sliku dodajući joj još detalja, i što je interesantno i što daje bogatstvo predmetima, ruka majstora je daleko više radila na njima nego mašina.
Posebna draž, što su možda mnogi u snu prizivali, da se probude na nekom tavanu, u nekom podrumu, a tamo, tamo puno sehara nepoznatog sadržaja, i ti biraš koju ćeš seharu prvo otvoriti, i taman je otvoriš i probudiš se. E to kolekcionarima nije san. Prebirući po tim predmetima, u svojoj kolekciji, uvijek se naleti na nešto da kažeš sam sebi, zar je to moje, zar ja to imam u kolekciji? Pa se obraduješ, vidiš da li mu je potrebno da se premaže voskom, da se osvježi uljem, prebriše krpom, da isproba njegov mehanizam, da navije sve satove u kolekciji i da čuje kucanje, našu prolaznost i njihovu dugovječnost, da vrati dušu onom radioaparatu, da lampica mačije oko zasvijetli svojom zelenom bojom mijenjajući svoju širinu u zavisnosti čujnosti radio stanice. Prisjetit će se i one klupice, onog majčinog veza na klupici na kojoj je radio stajao, ko je samo mogao da upali radio i namjesti na stanicu koja će se slušati, ko je u mahali imao dodatni zvučnik koji je bio postavlje na vanjskom zidu kuće da se u čitavom komšiluku razliježe glas spikera ili Nade Mamule, Zaima Imamovića, Zehre Deović…
Vrijeme prolazi, Zenički kolekcionari su već odavno u penziji, a bili su nekada i radno angažovani i imali vremena za kolekcionarstvom, rekao bih, i kolekcionari kao i mnogi zanati polako zalaze u svoju sedmu, osmu deceniju, ali se ne odriču svoga kolekcionarstva, jer je on davno premašio hobi, postao nešto što je moj drug na početku priče rekao, izgleda da je ovo jače od ma koje zavisnosti, a ja bih dodao, ali nije štetno, ovo ljude podmlađuje, obrazuje, otvara mu vidike, otvara mu svijet…
Pošelimo budućem Udruženju kolekcionara sretno formiranje i davanje Gradu jedan dar, jedan pečat, da je i Zenica, kroz ove sve predmete, imala svoju prošlost, imala svoje stanovnike koji su posjedovali dosta ovih sakupljenih predmeta, da su kolekcionari ti koji čuvaju historiju svoga grada…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
