Ima jedan potok kome je ime Potok – ali ga nema u Zenici? Ustvari, ima ga – ali se ne vidi. Pa gdje je nestao? Nije nestao, samo su ga gradski oci ukrotili, pretvorili ga u ponornicu, uzeli mu ono malo duše, tamo od Karića automehaničara pa do Gradske pijace.Tu, na ušću u Kočevu, hvata ponovo vazduh u svoja napaćena pluća, i zajedno sa Kočevom mili ka Bosni, koja će njegovu vodu odnijeti preko Save, Dunava, a onda, kako Lajoš Zilahi reče ,,Voda nešto nosi” – odnijeti u Crno more. A gdje je početak tom čudnom potoku? Uz mejtef, u selu Vražale. Vražale koje su po legendi dobile ime iz vremena kada je kuga harala ovim krajem. Izbjeglo stanovništvo nadjene ime vražije, ne bi li ih zaobišle morije, kugine posestrime, bojeći se samoga vraga. Tu mnogi i ostadoše.
Tu, pored seoskog mejtefa, napraviše drveno korito, a seljani, sa peškirima u rukama idu na to korito da se ujutro umiju i razmijene po koju. Ispod puta koji vodi za Gornju Zenicu, strmim koritom se Potok spušta prema Zenici. Šezdesetih godina to je bio konjski put, uzak koliko se dva konja mogu mimoići, i tako sve do mjesta Luka, do škole. Odatle se put širio, pa se prelazilo na desnu stranu Potoka, a lijeva strana je ostajala na uzbrdici, od Luka ka Vražalama. Luke, pa malo niže Meokušnice. Tako su potoku nadjenuli ime koje važi sve do naselja Potok.
Ali nema potoka Meokušnice. Ima, samo je pokriven, kao da ga se neko stidi. Proticao je kroz KPD kolonije, u kojoj sam se rodio a vjerovatno i gacao po njemu. Odatle je prvi zenički vodovod drvenim žlijebovima vodio vodu u avlije zeničkih gazda. Bio je nekad most kod benzinske a ispod mosta potok, sada je to Meokušnica, teče prema Potočkoj džamiji, najstarijoj zeničkoj džamiji, pa opet ispod mosta u Kočevu.
Prije je morao proteći kraj grnčarske radionice, pa pored TBC dispanzera, dispanzera koji je nekada, zajedno sa stacionarom u Begovom Hanu, činio ustanovu za liječenje od ove opake bolesti. Tu je i ŠUP, škola učenika u privredi, napravljena davne 1966, imenom ,,Ibrahim Perviz”, po prvoborcu iz Zenice. ŠUP je postojala i ranije, smatra se da je to prva škola poslije osnovne, koja je imala korijene iz rudarske škole, prije drugog Svjetskog rata. Postoje dokumenti koji to i potvrđuju. Škola je svoju djelatnost obavljala i za vrijeme NDH, pod čijom vlašću je bila Zenica za vrijeme rata.
Kasnije je ŠUP izgrađena iza sadašnjeg Doma štampe, da bi donacijama velikih zeničkih preduzeća našla svoje mjesto u Potoku. Školski odmori su provođeni uz Potok, uz simite, slatke hljepčiće sa grožđicama, iz obližnje Hamdine pekare. Bačane su u potok i knjige i sveske nakon završetka zanata. Jer zato se i išlo na zanat, da se odmah zaposli, a studiraće oni iz Tehničke i Gimnazije.
Ali, to nam nije oduzimalo pravo da prva momačka saznanja podijelimo sa učenicama iz naše škole, frizerkama, krojačicama, sa TV mehaničarima, električarima, zidarima… Prve ljubavi koje su ovjekovječene i brakom, dešavale su se u ovoj školi koja se sada zove SMŠ Mladost i nalazi se na Bilimišću. Ali nije više kako je nekada bilo. Onda je postojao i krojački smjer, i frizerski i elektronički. Postojalo je i ono – javno zaprositi na Maturskoj večeri! Ali se radilo diskretnije, iz srca, daleko od očiju javnosti.
Na samom ulazu u tržnicu, Potok se uliva u Kočevu nekako brzo. A i kako ne bi, kada mu ponestaje zraka ispod onog betonskog oklopa koji ga pokriva sve od Karića automehaničara pa do Kočeve. U Popovoj bašti, tamo na krivini, zaljubljenik u kamen, Harald, daje potoku malo života, oblažući ga kamenom oblacem da može lakše uroniti u bezdan, između Karića radionice i rijeke Kočeva. Kočeva će oteći u Bosnu, Bosna u Savu, Sava u Dunav…
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
