,,Prolazi sve osim sjećanja”, reče davno jedan pjesnik. I zaista, ,,PROLAZ” je stvarnost, istina nekad zaboravljen, stvarnost koja postoji, stvarnost koju, ako slučajno naiđemo starim stazama i vidimo, možemo je dodirnuti, osjetiti je, a ono što je prošlo, možemo samo u svojim sjećanjima potaknuti razmišljanja o tome koja je svrha ovog prolaza, a koja mu je danas. Možemo stati na ulazu u njega, svejedno, možemo i sići koju stepenicu, proviriti u unutrašnjost, niko to nam ne brani, nema nikakvog znaka zabrane prilazu prolazu, nema ograde koja bi nas upozorila da je prilaz prolazu zabranjen. Jedinstven je ovaj naš jezik Bosanski, Prolaz, prilaz, prolazi, ko ga ne zna teško da bi se preveo na neki drugi jezik, poistovjećuje se sa narodom koji u Bosni živi…
Fotografija kazuje gdje se ovaj prolaz nalazi, nije ga teško prepoznati, sa sve četiri strane je ove raskrsnice, danas kružnog toka, baš kao da je, što i jeste razapet na sve četiri strane svijeta, nadopunjujući ono danas aktuelno, zona jug, zona sjever, s tim što ovi prolazi imaju i istok i zapad, bogatiji su za čitava svoja dva pogleda , na istok i na zapad, kao da čekaju da se živi ljudi opredijele kroz koji će prolaz ući, silazeći niz one stepenice, a kada siđe, da bira gdje će izaći, da li na ostale tri strane izlaza, na jug, na zapad na istok, jer ušao je sa sjevera.
Nego, šta je ,,bila” svrha ovog prolaza? Prolaz je izgrađen u zenitu poslovanja Željezare Zenica, u doba kada je broj radnika dostigao svoj vrhunac, kako broj radnika tako i proizvodnje u fabrici. Masa radnika hrlila je ka kapiji 4. Željezare, nasuprot radnicima koji su završili svoju smjenu ostavljajući ovima što dolaze radni zadatak da ga dovrše ili novi da započnu.
Sa jedne strane Direkcija Željezare, sa druge Projektantska kuća Željezare, suprotno Škola Željezarinog podmlatka, budućih nosioca proizvodnje, naspram Stacionar da se nađe na usluzi radnicima i koji kazuje da se radnik ne treba brinuti ko će mu pružiti hitnu pomoć, ko će ga liječiti u bolničkom odjeljenje, ko će ga poslati u drugu ustanovu na liječenje ako je to potrebno…
Prolaz, napravljen po svim građevinskim zakonima, u svrhu sigurnosti radnika bez obzira što su semafori bili na raskrsnici, Prolaz je pješaku radniku davao nesmetan i siguran dolazak i odlazak na posao i sa posla.
Kako je danas? Zaboravljen i napušten, sa utjehom da nije jedini. Ima Stara termoelektrana, ima Rudarski toranj, Vatrogasni toranj, pokoji dimnjak koji nije u funkciji, strše iz okolnih objekata, oko novih hala koje svaka za sebe obavlja djelatnost, koje ničim nisu povezane, Auto praonica, kafana, štamparija, fabrika prozora… svako za sebe, a Prolaz na čijem se podu vjerovatno mogu još vidjeti otisci stopala kovača, visokopećara, energetičara, valjača… pratećeg kadra u proizvodnji, sjedinjavao je sve te željezarce u jedno, u jedan kolektiv i u jednu jednu cjelinu davajući mogućnost radniku da bira između devet kapija na koju će ući ili izaći, pri tome vezujući ga posebno za kapiju 4. i Prolaz, vezujući ga za Stacionar, za Direkciju, blagajnu u njoj, Kasu uzajamne pomoći…
Za čim danas vapi ovaj prolaz? Iznad njega veleljepna fontana sa svjetlima koja obasjavaju vodoskok, a ispod napušteno arhitektonsko djelo koje kao da moli da ga se oživi, kao da kaže, Ne moram ja biti samo prolaz, mogu biti nešto drugo, mogu biti neki izložbeni prostor, mogu biti Željezarin muzej, a možete me i zatrpati na više ovakav kakav sam sad ne upadam u oči prolaznika koji me mnogi i ne primjećuju, a rijetkim budim sjećanja na one pjesnikove riječi, ,,Prolazi sve osim sjećanja”!
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
