“Ulično šetalište” ili možda ”trkalište”, svejedno, tako da je ovo prigoda, ako ništa drugo, nego da je na trenutak oživimo. Možda i sastajalište, dangubište vremena, ali, vrijedi ga se prisjetiti.
“Hajmo’ na korzo”, bile su česte riječi u predvečerja, lijepa zenička predvečerja, od pubertetskih pa do zrelih, a i kasnijih dana. Zeničko korzo prostirao se od Kamentnog mosta pa raskrsnice Titove i ulice od Kočevske džamije (Kalemberova radnja, poslije prodavnica “Gvožđara Libela” zatim do carine naspram “Beka”. Tu su bila okretišta, neoznačena. Cesta je bila pokaldrmisana kockom, a saobraćaj vozila se odvijao do 18 sati. Preko rampe na carini bile su smještene srednje škole, ekonomska, tehnička, gimnazija na bulevaru, metalurški fakultet, kao i škola učenika u privredi koja se nalazila na kraju srpske mahale. Kraj nastave je oko pola osam navečer, što je obećavalo velik “priliv” na zeničko korzo. Prije nego što korzo “krene”, sa jedne i sa druge strane se poredaju “kibiceri”, momci koji se nadaju da će im neka djevojka baciti pogled, pa da stupe upoznavanju i “skontavanju”. Tu su se svakako zadesili i oni koji nisu iskoristili prvi susret ljubavnog pogleda, a nepisano pravilo je bilo: “Hajde, ništa nije izgubljeno, srest ćemo se na korzu”.
Tu nije trebao nikakav sat, ako hemija radi i korzo će odraditi svoje. Djevojka koja je imala momka šetala je sa momkom, ostale sa drugaricama, što je bio znak da su “slobodne”. Rijetko su muškarci sami šetali, nego su češće bili kibiceri. Slastičarne “Zagreb”, “Pehlivan”, kafana “Rubaija”, radile su u punom kapacitetu, jer evo “novih parova”. Prvi susret, prvi zajednički kolač, kafa, čaj… Obližnji restorani bili su samo za starije, znao se neki red.
Šetalište je bilo toliko gusto da su momčići s Pišća znali donijeti ciglu i lagano je gurajući do sredine šetališta, uz smijeh posmatrali kako se parovi spotiču o ciglu, ne primjetivši je kako od šetača, tako i od ljubavnog zanosa. “Košpice, košpice…”, česti uzvici na korzu od uličnih prodavača, a u jesen “kestenje, kestenje”. Ispred izloga robne kuće NAMA (narodni magazin), poslije “Progres”, bilo je načičkano kako sa kibicerima, tako i sa momcima koji su čekali uposlenice robne kuće, svoje djevojke. Robna kuća je bila i dobrodošla ako je hladno, da se malo ugrije, a najbolje je to bilo na prvom spratu, gdje su se prodavale LP i singl ploče, gdje je ljubazna prodavačica, sestra Đoke i Cezara sa Odmuta, stavljala ploču na gramofon, a mušteriji davala slušalice da istu odsluša. Taman da se čovjek zagrije. U prizemlju robne kuće bio je dugački šank, ali samo za starije goste. Najveći “kibiceri” bili su stariji momci koji su mudro gledali iza zavjesa restorana “Korzo” i bili zadovoljni sa novim saznanjima “ko, s kim, kada, kako”…
Kada čovjek malo razmisli, upita se da li bi se “korzo” moglo svrstati u etnografska obilježja, možda u narodne običaje, ili građanske? Ako se u bosanskim narodnim običajima jasno ogledaju mnoge strane narodnog života života: viteška tradicija, ljepota narodne nošnje, bistrina rezonovanja i bogatstvo jezičnog izražavanja u pjesmi i prozi, te ljubav i privrženost naroda prema svojoj zemlji, što bi danas rekli: “I Srbi i Hrvati i Bošnjaci imaju svoje specifične običaje koji su se odvojeno razvijali kroz vjekove, da što bolje sačuvaju njihovu originalnost, a čiji su onda ovo običaji?“. E, to su zenički običaji, običaji koji se nisu dešavali odvojeno.
Koliko je taj običaj bio jak kazuje i to što su korzo pokušali preseliti u ulicu od kina Central do mosta kod hotela Metalurg. Trajalo je kratko, ali ipak dovoljno da se neki rado sjete prvog susreta koji je možda krunisan i brakom. Za one mlađe čitaoce, ovo je bilo vrijeme šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, a stariji su već podobro zagazili u četvrtu i petu deceniju braka. Čestitam!
Jest da je ova trasa korza bila praktičnija, jer se sa korza moglo skrenuti odmah na Kamberovića polje, da li sa lijeve ili sa desne strane, polje koje tada nije bilo osvijetljeno kao danas i obezbijeđivalo je malo intimniji odnos nego na samom korzu. Ali i za to je trebalo preći kilometre i kilometre trase korza da bi došao i taj trenutak skretanja.
Ipak, izlog grada, čaršija, uz put bezbrojni izlozi, svjetla u njima, profesionalni aranžeri izloga koji su davali čar izlogu, nezaboravni Eso Vehabović koga smo viđali po danu kako sređuje izlog, jedan suvonjavi dugokosi momak sa Jalije…i još neki kojih će se čitaoci sjetiti, činili su da momcima koji cupkaju pred izlogom ne bude monotono ako im to veče neće proći djevojka Korzom.
I drugi gradovi su imali svoje Korzo, baš na mjestima koja su po danu bila najfrekventnija, istina neki gradovi uz obalu rijeke pa su korzo nazivali Jalija, opet u nekim gradovima su govorili, hajdemo u čaršiju…
Raja iz određenih područja grada su imala i svoja mjesta na korzu, nekim nepisanim pravilom su se tu sastajali, pa se znalo da se te grupice nekada i pokoškaju , najčešće radi neke djevojke, ali sve se ipak mirno završavalo.
Korzo je također bila i svojevrsna ,,modna pista”, da se pokaže nešto novo doneseno iz Trsta, da se pokaže gošća iz drugog grada koja se itekako primjećivala, jer Zeničani su veoma dobro poznavali svoje sugrađanke koje je i dan-danas lijepo vidjeti i sjetiti se onih dana našega korza…
Piše: Emić Ibrahim
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
