Godina ’62-ga , Šolajina ulica i KPD zgrada. Austrougarska gradnja, mermer, kovano željezo i hrastovina. Ulazna vrata ,,teška” kao kamen. Mermerne stepenice, od višegodišnjeg ribanja poprimile zlatast sjaj, glatkoću na koju treba paziti pogotovo kad ih je vrijedna stanarka tek oribala. A ribalo se ,,lušijom” uz dodatak vešnog sapuna. Deterdžent ,,Plavi radion” tek se pojavljivao u zadrugama,ali, od strane domaćica se sa rezervom prihvatao.
Ispred zgrade zelenilo sa ulice ograđeno kovanom ogradom, a iza zgrade prostrano dvorište sa dodatkom spremišta za drva i prizemnom stambenom zgradom u kojoj su stanovali stražari KPD-a. Sjećam se Svjetlane i Neđe, Joje i Rajka.
Ali, te godine misli lete na ostvarljiv san. Moju porodicu čeka dalek put, preseljenje u novu zgradu pored rijeke Bosne, na samoj ivicinaselja Jalija i Čaršije.
Otac u službi, a majka zadužena za sve ostalo. I za roditeljski, i za nas šestoro. Ali, Posavska krv joj daje snagu da sve to izdrži. Zadužena, pored ostalog i za ,, sljedovanje”, kako se popularno zvala mjesečna gibira. Brašno, ulje, šećer, so…i to kod Jusufa trgovca u samoj Čaršiji. Ispred Jusufove radnjeu Čaršiji, dežura Vehbija, nosač brašna od radnje do kuće. Radnja kao i sve druge radnje , specifične po starim uljem namazanim podom, pultom na tri strane, iza pulta trgovac, a na samom ulazu sa desne strane blagajna. Izbiflaš trgovcu šta želiš, on to zapiše na blok, na blagajni platiš naručeno u kojoj blagajnica jedan primjerak stavlja na ekser montiran na četvrtastu daščicu, a drugi primjerak potvrđen štambiljom daje mušteriji. Mušterija daje trgovcu, a trgovac, iza svojih leđa , sa stalaža , iznosi naručeno na pult. Za ulje si morao imati ambalažu- flaše, u koje je trgovac iz limenih kanti sipao ulje.
A brašno, pakovano po 50.kg. je u magacinu iza radnje, taman naspram puta radnje limara Muhameda i prolaza za naselje Mejdandžik.
Tamo čeka Vehbija, visok i snažan čovjek, koji sa lakoćom na svoje desno rame nabacuje vreću brašna, zna već adresu na koju će brašno odnijeti, a ja sa majkom ostajem, jer još ima posla u Čaršiji. Znamo, kada dođemo u Šolajinu, da nas čeka brašno koje ćemo smjestiti u sanduk za brašno, a jutanu vreću čuvati sa sljedeće sljedovanje. Sanduk za brašno je pravljen u KPD stolariji, gdje je civilni majstor stolar bio Bjelošević Ibrahim. Ujedno je učio osuđenike tom zanatu. Pored sanduka, u ,,garnituri” su bili još i stol i četiri štokrle, kredenac i mali stolić povezan sa obje strane klupama, urađen po mjeri, da nas svih šestoro možemo sjesti i pisati domaću zadaću ili ručati za tim stolom.
Majka mi reče, hajmo da obiđemo zgradu u koju ćemo useliti iduće godine, ’63. Zgrada se pravi odmah iza Stanice milicije, kuće nekadašnjeg vlasnika Nezira Mutapčića. Konjska česma, Šestića Han, Enizaga ćevabdžija, Medresa, HadžiMazića kuća, Čaršijska džamija, radnje različitog sadržaja, Ćamil, Tončo. Ragib kazandžija, Luka kazandžija, Sport, Lov, Ribolov, Sulejman obućar, Zejnirović remenar, muški i ženski frizeraj, zlatar, šnajder…sve tako blizu, sve tako ,,čaršijski”.
Stanica milicije, a iza stanice pravo gradilište. Ograđeno žicom, a na samom ulazu u gradilište stražar iz KPD. Četverospratnu zgradu prave osuđenici KPD. Ograda dijeli gradilište sa Stanicom milicije u čijem se dvorištu nalazi prizemna zgrada za ,,privremene” zatvorenike koji čekaju nared kod sudije za prekršaje ili sudije za krivično djelo. Pored te zgrade je i konjušnica u kojoj su smješteni konji za potrebe milicije koje smo mogli vidjeti na Blatuši za vrijeme odigravanja utakmice.
Radujem se tom trenutku preseljenja iz Šolajine u zgradu pored rijeke Bosne, jer rijeka je žila kucavica jednog grada, bogata ribom, hladovinom jablanova sa one strane, na Kamberovića polju, livadom za igranje futbala na travi, a ne na zemljanoj površini u Šolajinoj.
Sa desne strane nazire se novo gradilište, stražar kaže, prave se dvije zgrade za Kolonije iz Željezare i za stanovnike Tetova koji su proširenjem Željezare ostali bez svojih kuća. Vidi se kuća šintaruša Alijina i Smajića kuća.
Dođe i ta godina, ’63. Stanovi završeni, rijeka Bosna čeka, mami svojim tokom i svojom obalom, policama, kupalištem, a najviše mrenom i klenom, riba kojih je u rijeci u izobilju. Obala nasuta gomilama zemlje, kažu, pravi se Bulevar koji će povezati Bojin vir sa Željezničkom stanicom. Načelnik Općine nam je Ezher Arnautović, vizionar grada . Ali, te kamare zemlje ne sprječavaju prilaz Bosni, jedino gradski Otpad je ostao na obali. Tu je i Žažo, čovjek koji je vodio Otpad. U komšiluku je i Štamparija, a iza njezinog zida prema Bosni je smještena teretna vaga i stočna pijaca koja datira još iz vremena Turskog doba. Blizu je i Medresa koja je poslije rata pretvorena u stambeni prostor u kojem stanuje porodica Tanović, a kažu, da se iduće godine tu otvara arheološki dio Muzeja Zenice koji je još u začetku, spominju Fikreta Ibrahimpašića, kao osnivača muzeja. Bulevar, Muzej…Zenica povezuje ljude iz mahala, povezuje novo sa starim…Nastavlja se…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
