Godina ’63 – ća, valja nama na put. Valja ostaviti Austrougarsku zgradu, stan na prvom spratu sa ogromnim tavanom stana ispod nas. Kako bi to bio sad moderan stan. Idealan za nekog umjetnika čiji bi atelje bio na tom tavanu.
Valja ostaviti onu svjetlost ,,Prage” kada ide od Sejmenske džamije prema Sarajevskoj i kada kroz one velike prozore svjetlost farova obiđe cijelu sobu pri tome stvarajući neku čaroliju koja se može dočarati samo u mašti. Komšije vršnjake, Zlatana, Vesnu i Zlatu, roditelje im , a posebno Avdu M., frizerku Seđidu, Rajka, Neđu, Saliha, Enesa, pozdraviti se sa njima, posebno sa Avdom predsjednikom MZ Dr. Mujbegović gdje smo vidjeli i prvi TV, prvu seriju o Tarzanu.
Te godine je i došla ,,Televizija” u Zenicu, postavljen relej na Liscu, najvišoj planini oko Zenice. MZ je u zgradi RoMe , ispred koje je slastičarna Husagić, a preko puta je i moja škola. Direktor Kratina Muhamed, učiteljica Rakun Ankica. Muhamed ujedno predaje historiju. Poslije će biti direktor Muzeja. Sudbina je htjela da u njegovim poznim godinama, kada je bio penzioner, provedem sate i sate pričajući o Zenici, zajedno sa Albijanom Šehovićem koji je širio svoje znanje sa sugovornicima.
Preko ceste red kuća ,,Ešovi”, porodice Ćerim, Omeragić, Hadžić, Spaić…Ragib, kojega smo gledali sa poštovanjem, jer je upravo on izabran da preda cvijeće Jovanka, Titovoj supruzi prilikom njihove posjete Zenici.
Ali, novi stan, nova ulica, novi komšiluk, na kraju rijeka Bosna, život, magnet koji mami pogotovo moj uzrast. Milicija, koja će činiti većinu budućih stanara zgrade bro jedan, ulaza A,B i C, imala je određene privilegije. Kamioni su organizovano prevozili stvari budućih stanara u novu ulicu koja se zvala Hasana Zahirovića- Lace, ulicu koja još nije postojala jer je cesta išla sa Talića brda, spajala se sa ulicom koja je išla od Drvenog mosta kraj Sejmenske džamije , Kaknjine kuće pa sve do vrela Hadžinica, i nastavljala uskom cestom pored ćevabdžinice Husagić, Sulejmana obućara, Ibre tašnara, Stanice milicije, prema Konjskoj česmi.
Stanovi novi, parket, kupatilo, zelene roletne i najvažnije, podrumi za ogrijev. Svaki stan ima svoju šupu i zajedničku veš-kuhinju. Četrdeset i pet stanova, četrdeset i pet običaja. Neko će svoje običaje ostaviti tamo negdje u baraci na Kanalu, ili Nemiloj, u Pionirskoj ili u Šolajini, svejedno. Neko će sa stvarima ponijeti i ,,slamaricu”, dušek napunjen slamom, pa kad vidi da se to ne uklapa sa parketom i zelenim roletnama, slamarica će naći svoj put niz rijeku Bosnu, putujući prema Kanalu odakle je i došla, ali ne zadugo, najduže do ,,Opatije” gdje se, natopljena vodom potapala. Jutana obloga će se raspasti, slamu će grickati ribe, a novo doba, savremenije će se prihvatiti , neko prije, neko poslije.
Neko će poslije reći, slamarica, šta je to? ostavljajući svoju prošlost kao da je nije bilo, kao da je uvijek spavao u svili i kadifi, a soba mu mirisala na jorgovan. Neko će zapisati to doba, kredenac, štokrle, sanduk za brašno, fijaker šporet, kreveti sa vojničkim dušecima, pokoji otoman, kauč tek na vidiku, radio Slavček, gramofon Emona. TV aparata još nema. Ispred vrata komad ponjavice koji služi kao otirač za cipele. Ispred ulaza kante za smeće, i sa strane željezni ubetonirani otirač za obuću, ako na đonovima ima blata. Projektanti su na sve mislili.
Ključ se ostavljao ispod otirača, ispod onog komada ponjavice ili ispod papuče napravljene od iznosanih cipela milicionerskih. U predsoblju stalak za skidanje kožnih milicionerskih čizama. Jednom nogom držiš stalak, drugu nogu izuvaš. Sare čizama su uz nogu, milicija je imala u svojoj opremi i tzv hlače ,,rajterice”, ispod koljena sužene baš za čizme, jer, valjalo se i na konja ponekad popeti. Stanari različitog statusa na poslu, stražari i vaspitači iz KPD, isljednici i milicioneri iz SUP-a, pokoja daktlografkinja, a svakako među njima i uniformisani načelnici sa činovima , školovani za to vrijeme , završenom nekom srednjom školom. Jer, većina milicije je bila ona iz rata, koja je svoj partizanski put nastavila u uniformi, sa četiri razreda osnovne škole, ali sa ratnim iskustvom.
Prvo što nam je bilo, kako se suočiti sa rijekom Bosnom. Baš na tom dijelu, gdje je sada viseći most, nalazile su se police koje su izvirivaleve preko cijelog korita, osim malog dijela dubokog korita kojem je tekla rijeka. Brzak, a na kraju vir. Iznad polica, baš kao iznad brane, mirna Bosna, ali duboka. Sa druge strane strma obala iz koje su stanari kuća sa desne obale Bosne vadili ćumur. Kažu, ta žila ćumura se proteže sve do pušare na Kamberovića ravni, blizu Osnovne škole Prvi maj.
Silk i udice možemo kupiti u prodavnici uz slastičara Ćamila i Tonču cvjećara, Tonču Marića koji je pored cvijeća prodavao i vrlo lijepe gipsane figure koje je sam izrađivao. Po štapove idemo na Vučjak, brdo iznad KPD. Štap se morao oguliti od njegove kore, i za njega vezati silk, provući ga do rukohvata , staviti malo olova prije udice i pravac Bosna. Obala pristupačna, još nema podzide, a ribe u izobilju. Ali, tu su djeca iz čaršije, njihova teritorija, braća Nadžaković, Kemo i Redžep, tu je i lađa na sajli koja prevozi ljude na drugu obalu, Drveni most je daleko da bi se pješačilo ako se ide u Babinski sliv.
Sa gornje strane još uvijek je mahala. Tetovska i Željezarska zgrada su u izgradnji, kažu, pravit će se odmah iza i Inženjerska zgrada. Nekoliko huća još je tu. Tahko, brat mu Faruk, porodica Čičak, Smaić, Serdarević, sa gornje strane prema Londži porodica Mutapčić, salata, njiva.
Uz zgradu, kojoj je već nadjenuto ime ,,Milconerska”, magacin Žitorod, Bugojanske firme. Pun svježeg voća i povrća. Izazov za djecu. Kako se majstorski popeti uz oluk, ući kroz povisoki uski prozor koji je bio stalno otvoren zbog strujanja vazduha da bi voće ostajalo svježe, i to voće izbaciti djeci koji čekaju ispod prozora. Voće, obično narandže, koje su u to vrijeme bile misaona imenica , su bile najpoželjnije. Ali, ne smiješ to nositi kući, nego u podrum na skrovito mjesto i grickati zajedno sa djeco koja su učestvovala u toj ,,igri”. Baš kao što nisi smio odnijeti one aluminijske i mesingane petobanke ako ih dobiješ igrajući zidure ili dobliške, pola cijelo ili frtanja uz Isićkinu kuću koja se nalazila tri metra od ,,milconerske” prema Bosni. Boško, starosjedilac tog komšiluka, u kući preko ceste, imao je povelik pedalj za ziduru, pa smo ga uslovljavali da mjeri malim pedljom ako hoće da igra sa nama. Isićkina šupa i daske na njoj bile su idealne za ziduru, i moglo se na njima vidjeti mnogo tragova od kovanica kojima seudarala daska, da bi se kovanica što više približila kovanici na zemlji i pedljom ako se dohvati, tvoja je.
Nekada smo davali isuviše slobode sebi, penjali se na tavan konjušnice, vadili uskladištene puške, one kratke, talijanke, bez municije, ali to je kratko trajalo. Vraćaj puške, a za kaznu učlanjenje u Streljačku družinu Borac pri KPD i dva puta sedmično ići na gađanje iz vazdušne puške, uz ,,mentorstvo” komšije Tepić Gojka.
A za voće iz Žitoroda, tu je Šešlija Milenko koji nam je izrekao posljednju opomenu da nas ne kaže roditeljima.
Sloboda kraj rijeke, život, drugačiji zrak, voda koja nosi negativnosti, koja te tjera na razmišljanje, a nas djecu na nestašluke koje smo prihvatali na ,,prvu”. U to vrijeme, zabranjeno je igrati karte na javnim mjestima. Igramo, iznenada se pojavi milicioner, oduzme nam karte, ali komšija Kosorić nam ih vrati sutradan uz savjet, ako već igramo . da igramo tamo gdje se ne vidi. A podrumi su idealni za to. Šljage, Anjca,
Poklape, bile su igre , naravno za siću, onu aluminijsku ili mesinganu.
I u ribolovu nismo baš imali slobode. ,,Bistro” je imalo svoje čuvare, Čop bez ruke nam je bio noćna mora, ali nekako smo se i za to snašli. Smajo ribar, komšija koji je imao kuću odmah uz SUP, posavjetovao nas je da izvadimo đačke dozvole sa kojima si mogao loviti ali uz prisustvo starijeg ribara. Pored toga, Smajo nas je puštao na zadnji ulaz na stadion Blatuša kada je Čelik igrao…
Nastavlja se…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
