Kako se Bulevar izgrađuje, tako i mi rastemo. Već se gledaju i prve simpatije kako u školi, tako i u komšiluku. Žuta i Plava zgrada su već završene i useljene. Neobično za našu zgradu, sa 45. stanova, u odnosu na ove dvije zgrade, Plavu nazvaše Tetovska, a Žutu Željezarska, neobično što u Plavoj su većinom sa istim prezimenima, Šišić, Bajramović, Hrnjić, baš kao i FK Borac iz Tetova.
Sada nas ima na malom prostoru mnogo, družimo se. Ulica Lace Zahirovića još nije puštena u promet, SUP prešao u novu zgradu, u njemu su sada stanovi. Bulevar se užurbano radi, ali još nije pušten u promet. Pravi se most preko Kočeve, spaja pijacu sa Kanarama. Na novoj cesti igramo lopte, hokej na asfaltu sa konzervom od kreme za cipele i drvenim motkama. Bulevarom prođe pokoji biciklista ili vozač na ,,Soleksu”, motornom biciklu. Prava atrakcija. A navečer se dogovaramo kod koga ćemo gledati TV.
Najbolje je kod Gazić Rasima, jer Nedžad nam je drug a oni jedino i imaju TV aparat, onaj RR 865. Poredano se po podu, neko i zaspi pod stolom pa ga roditelji poslije traže. A škola, nekako smo podijeljeni između OŠ Sead Škrgo i OŠ Ivan Goran Kovačić. Uskoro nas očekuje i upisivanje u Srednju školu. Gimnazija je otvorena 1966. godine, ŠUP također, nove zgrade, novi učenici. Neko u Gimnaziju, većina na zanat. Da li u Industrijsku školu ili u Školu učenika u privredi. Kupe se informacije od starijih. Većina želi da što prije dođe do svog dinara.
Ljeto je ’67, ruši se Žitorod. Staru ciglu čistimo, redamo u kvadratni metar, zarađujemo za džeparac, Aktuelan je i Studentski servis, rad u Lesnini u Travniku, u Posavini u berbi kukuruza. Mogućnost da se zaradi da bi se kupile farmerke za koje je trebalo ići u Sarajevo ili ih kupiti od nekoga ko ih je donio iz Trsta, sa pijace Ponte Roso. Super Rifle su nam cilj, komandoska jakna i Kanađanke čizme.
Moda duge kose je došla i u Zenicu, ali roditelji nam još ne dozvoljavaju. Prve grupe, VIS kako su zvali muzičare sastavljene od pjevača, dvojice gitarista i bubnjara. Skidaju strane hitove i sviraju po Igrankama. Ljubitelji ploča otvaraju prve disko klubove po podrumima zgrada ili po garažnim prostorima još nedovršenih kuća u ulici prema Gornjoj Zenici, više KPD kolonija.
Moda košulja na cvjetiće, espadrila, čarapa u drečećim bojama, dopunjeni sa ,,bitls” frizurom, vlada već Zenicom. U stvari, mali je broj takvih, ali sa velikim brojem onih koji bi željeli da budu baš kao i oni. Literatura na kioscima mami poglede omladine. Stariji čitaju Arenu, mlađi Čik pogodi, Džuboks, Evu i Adama i naravno slušaju radio Luksemburg. Moderno kino 29. Novembar, otvoreno 1964. godine, prikazuje premijerne filmove. Predstave od 16, 18. i 20. sati su popunjene, blagajna se otvara u 12.sati, a već do 14.sati karte su rasprodane. Tapkaroši pred predstavu nude karte po duploj cijeni. Snalazi se svako na svoj način da zaradi koju paru. Omer i Zaim prave red u kinu, jer ima i onih koji naglas komentarišu radnju filma koji su vjerovatno već gledali.
Alen Delon, Brižit Bardo, Žan Pol Belmondo, Toni Kertis, Bert Lankster , Jul Briner, Pjer Bris, Sofija Loren, Klaudija kardinale, Orgon Vels…su glumci koji se ne zaboravljaju. Alfred Hičkok, njegov film Psiho i Ptice pune salu kina, u kojoj se gledaoci ne osjećaju baš
ugodno. Poslije filmovi Romana Polanskog, psihološki filmovi o kojima se dugo poslije predstave diskutovalo.
A za Pozorište je određen abonoman, ide se organizovano iz škole. Predstava je između prve i druge smjene u školi, u 12.sati.
A Bosna, Bosna i dalje teče, samo što su je sada sa lijeve strane obale opasali kameni zidovi koji za nas ne predstavljaju prepreku da siđemo do rijeke, da se kupamo, da lovimo ribu. Svaki kamen smo upoznali, svaki brzak, spuštamo se njenim tokom sve do mosta u Blatuši. Naspram Bilinog polja Bosna je najdublja. Kažu da u tim dubinama obitavaju ogromni somovi. Plaže su duž Bosne, na Jaliji, ispod Tetovske zgrade, nizvodno na desnoj obali ispod jablanova i ona velika plaža naspram Bilinog polja.
Šlauf, kako smo zvali napuhanu unutrašnju gumu od kamiona, omiljen je rekvizit kod spuštanja niz Bosnu. Omiljen i rijedak, obično sa nekoliko flekova na njemu, koje je udarao Alija Fejzić koji je imao zanatsku radnju do Sarajlića kuće na Bulevaru. Popravljao je i bicikla, lijepio probušene gume, sve veoma stručno.
U ,,Opatiju” se moglo ući i sa obale Bosne, u prelijepu baštu sa fontanom i šadrvanom. Iz bašte ,,Opatije” pruža se prelijep pogled na Bosnu , na jablanova na Kamberovića polju, na livadu na kojoj pase krava od Drine , a koji ima i baštu sa povrćem. Sklad vlada obalom rijeke Bosne bez obzira što joj se urbanizacija približila, bez obzira što kolona ljudi ide njenom obalom odlazeći na posao ili vraćajući se sa posla. Bosna privlači ljude, privlači graditelje koji nastoje da što više ljudi uživa u njenom toku, da osjeti njezino strujanje, da je dotakne pri tome zamišljajući svoj put do Save, Dunava, Crnog mora…
ŽIVOT PORED BOSNE III dio
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
