Zenički anesteziolog koji je liječio pacijenta od Covid-19 i sam zaražen koronavirusom: Teško mi je sve to palo, nedostajala mi je porodica

Jednom kada prođe kriza, a pandemija koronavirusa bude prošlost, nikada ne smijemo zaboraviti one koji su danonoćno bdjeli nad zdravljem i životima oboljelih od Covid-19, dok su njihove porodice sa zebnjom čekale kada će se vratiti kući. To su istinski heroji u bijelom, a glavni junak naše priče je zenički anesteziolog Elis Vujić.

Neurološko ispitivanje

Od početka pandemije zajedno sa svojim kolegama daje nemjerljiv doprinos u liječenju pacijenata zaraženih koronavirusom. Prije otprilike mjesec u zeničku bolnicu primljen je stariji pacijent pozitivan na koronavirus. Budući da je već imao brojne druge dijagnoze, bolest se razvila brzo te je pacijent završio na respiratoru. Njegovo zdravstveno stanje bilo je veoma teško, a prognoze loše.
– Imao je zaista mnogo dijagnoza. Astmu, neka akutna dešavanja na plućima, što je počelo još od januara. Od tada je bio na kiseoničkoj potpori i prije nego što je došao kod nas. Urađeno je neurološko ispitivanje u smislu nekog neurološkog oboljenja, jer je pacijent bio skoro nepokretan, tj. kretao se uz pomoć štaka. Imao je probleme sa srcem, a nekad je ležao u Rijeci i tada je bio u komi dvadesetak dana. Znači, veoma teško zdravstveno stanje i ubrzo je stavljen na respirator, priča nam dr. Vujić.

– Imali smo blage simptome u smislu grlobolje, povišene temperature, drhtavice… S obzirom na to da se, nakon što izađemo iz Covid odjela, moramo istuširati i prohodati kako bi se smanjila mogućnost kontaminacije, a još nije bilo dovoljno toplo, najprije smo posumnjali na prehladu. Naravno da smo razmišljali da bi mogla biti i korona, tako da su rezultati testa bili pozitivni. Znači, otkako smo ušli u turnus i počeli da liječimo pacijente do momenta kada sam izašao iz stacionara, prošao je mjesec, kaže dr. Vujić dodajući da je trenutno u stacionaru oko 80 pacijenata.
Iako se, kako kaže, psihički pripremao na to da će biti razdvojen od porodice, posebno djece, bilo mu je teško.

– Na neki način sam se psihički pripremao za taj scenarij. Ipak, teško mi je sve to palo. Nedostajala mi je porodica. Mogli smo se čuti jedino preko Vibera i putem drugih mreža, prisjeća se dr. Vujić.

Kolegijalnost na djelu

U vremenu pandemije nemjerljiva je uloga dr. Vujića i njegovih kolega u liječenju pacijenata zaraženih koronavirusom, jer nijednog trenutka nisu ni pomislili da odu na bolovanje.
– Nismo iskoristili godišnje odmore, a u zraku nam visi i stari godišnji odmor. Tek normalizacijom situacije se nadamo da ćemo to moći iskoristiti. Imamo nekoliko kolega koje zdravstveno nisu bile u stanju raditi, pa smo se interno dogovorili da ih poštedimo, a o bolovanju zaista niko nije razmišljao. Koliko znam, sve kolege su u pogonu i generalno gledajući situacija u našem kantonu je dosta dobra, zaključuje na kraju razgovora dr. Vujić.