Osvanuo je Kurban-bajram. Težak, jer jutros s bajram-namaza nije došao moj dido. Već danima je pacijent Odjela neurologije Kantonalne bolnice Zenica.
Pored moje Majke koja me nije rodila nego odgojila, dido je najvažnija osoba u mom životu – moj uzor. Ima osamdeset i jednu godinu i razne bolesti koje je tokom svog teškog života stekao. Zbog Majke i dide sam dva puta odbila da odem iz domovine. Ostala sam, upisala doktorski studij u želji da doprinesem svom društvu. Danas sam shvatila da nisam pogriješila.
Naši ljekari rade u teškim uslovima, mnogo toga im nedostaje u ustanovama u kojima rade, ali im ne nedostaje znanja i srca da spašavaju živote.
Kada sam u petak, 2. avgusta, shvatila da didi kućna njega ne može pomoći, obratila sam se dr. Belmi Omanović-Sadibašić koja je ustanovila da didu hitno moramo voditi na Odjel neurologije.Doktorici nije bilo teško odgovoriti na moj poziv, iako je to bio njen slobodan dan.
Uslijedio je poziv Ambulanti Odmut i našoj dugodišnjoj divnoj doktorici Aidi Terzimehić-Unkić koja je sa najprofesionalnijom medicinskom sestrom Belkisom Smajić, i ostalim osobljem Ambulante djelovala u roku od pola sata. Bio je petak, kraj smjene, ali su učinili sve da dido bezbjedno i brzo bude upućen na Odjel.
Ispred Odjela neurologije nas očekuje nasmijana, vedra i profesionalna dr. Lejla Hadžiabdić, koju ne poznajemo toliko dobro, ali koja svojim pristupom ulijeva povjerenje.
Doktorica Lejla biva prvom osobom kojoj se moj dido nasmije nakon deset dana. Za doktoricu Hadžiabdić moj dido nije tek neki starac koji se naživio nego pacijent čiji život uz pomoć medicine želi produžiti, učiniti dostojanstvenim i ugodnim. Tako prolaze dani, dolazimo kod dide u posjetu i odlazimo svaki put sve optimističniji. Gledamo kako u svojim dežurama doktorica jednako brine o svim pacijentima i ne vjerujemo da se to dešava u Zenici. Dolazimo i nerijetko zatičemo doktoricu kako hrani didu, kako dodaje vodu drugim pacijentima. I, zamislite, doktorica ne prima mito, ne dopušta da joj se zahvaljujemo i uporno ponavlja kako samo radi svoj posao.
Tako se ponaša glavna medicinska sestra Sidika, tako se ponaša drugo osoblje Odjela.
Moj otac je prvi jutros išao kod dide, vratio se suznih očiju, a čovjek je koji rijetko plače. Doktoricu je zatekao kako doručkuje sa svojim pacijentima. Bajram je i dr. Lejla je dežurna doktorica na Odjelu neurologije. Predano radi svoj posao. Didu i ja zatičem veselog, radujemo se jer će ubrzo kući. Sa dr. Hadžiabdić dolazi i dr. Amer Sadibašić koji je već godinama didin ljekar i u kojeg ovaj osamdesetjednogodišnji čovjek ima beskrajno povjerenje. Ohrabruje ga, govori kako je već bolje. Moj dido mu vjeruje.
Drugi put doživljavam kako mom didi zenički ljekari spašavaju život. Ove godine je to dr. Lejla Hadžiabdić, prije četiri godine je to bio dr. Amir Čustović.
Vjerujem da činim pravu stvar što ostajem u domovini, jer od ovih Ljudi učim kako treba predano raditi svoj posao i pošteno zaraditi svoju plaću. Ne mogu učiniti da im bude bolje, ali mogu im vjerovati.
Za koji mjesec u svom gradu izdajem svoju treću knjigu, moj prvi naučni rad pod naslovom “Jezik i stil Arsena Dedića”. Pored toga što je posvećujem svojoj najboljoj prijateljici, posvećujem je svim zeničkim ljekarima koji rade srcem.
Posvećujem je i onim ljekarima koji nisu više sa nama, a dali su sve da u Zenici žive zdravi ljudi. Posvećujem je i rahmetli dr. Nejri Bajramović i rahmetli dr. Muhamedu Šestiću i svim ljekarima koji predano, pošteno, časno i vrijedno rade.
Merima Handanović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
