Univerzum!!! Postoji li nešto veće od univerzuma? Ko može reći da poznaje njegove granice i da li one uopšte postoje??? Možda je on apsolutno sve, a možda je samo kapljica u moru drugih univerzuma ili nečeg još većeg?!? Sigurna sam da u ovom životu i na ovom svijetu odgovore na to kao i bezbroj drugih pitanja, teško da ću pronaći. Međutim, ono što sa sigurnošću znam je sljedeće… U tom veličanstvenom univerzumu, kojem ne znamo granice, njegovu dubinu i širinu, kojem ne poznajemo broj galaksija, zvijezda i planeta, stanujemo mi!
Mi smo ljudi, stanovnici planete Zemlje. To je prekrasna plava planeta koju ukorak prati njen vijerni drug Mjesec. Pored nas ljudi na planeti Zemlji stanuju i druga bića, biljke i životinje i njih ima mnogo više nego nas, no mi ljudi vodimo glavnu riječ i volimo misliti da smo njeni apsolutni vladari!?! Apsurdno, taman koliko je apsurdan i sam naziv naše planete koja je više voda nego zemlja, a ipak se zove Zemlja, ali nije čudno, jer i to ime dali smo joj mi ljudi, njeni apsolutni vladari! Da, ovo nabrojano su samo oku vidljivi stanovnici planete Zemlje. Inače, potpuno je krcata nekim beskrajno sitnim organizmima koje možemo vidjeti samo pod mikroskopom, ali tu su svuda oko nas i ima ih bezbroj! Hmmmm… Dakle, ako nam je planeta Zemlja ulica i broj ili možda naselje, Mliječni put nam je širi zavičaj u kojem odrastamo, ali priznajmo, jako smo slabo upoznati sa komšilukom. Jedva da se i u svojoj ulici nekako snalazimo…
Da pređemo na stvar…
Svakodnevno posjećujem Facebook. Već dugo mi je on prva i posljednja stanica u mojoj redovnoj šetnji internetom… Internet mi nekako dođe poput jutarnje i večernje gimnastike, ali onako u udobnoj fotelji i sa šoljicom tople kafe u ruci. Ah da, ta moja fotelja je zaista udobna. Uz kakav dobar analgetik i mrvicu bujne mašte, moja obična tapacirana stolica pretvara se u najbolju masažnu fotelju… 🙂
Da, da, činjenica je, moj socijalni život se nažalost uglavnom odvija na ovoj društvenoj mreži. Ne morate mi ništa reći, i meni samoj je jasno da je to potpuno apsurdno, ali to je jednostavno tako i nije me stid da to napišem ili izgovorim naglas! Za onaj ‘pravi život’ trebaju mi malo drugačiji uslovi…
Nedavno je jedna takva moja šetnja postala povod za ovu moju priču. Taj dan sam sasvim slučajno naletjela na jedan satiričan vic koji me je baš nasmijao i kojeg sam htjela podijeliti sa svojim FB drugarima. Sistemom copy-paste objavila sam sljedeće:
„Pitanje: Kako pametan Bosanac zove glupog Bosanca? Odgovor: Telefonom iz inostranstva!!!“
Naravno, nije teško razumjeti satiričnu poruku pisca, i moram reći, bio je tu priličan broj lajkova i odobravajućih stikera, ali jedan komentar mi se baš izdvojio:
„Može li kontra? Glup je otišao iz svoje domovine…“, prokomentarisao je jedan moj FB prijatelj.
U prvi mah mi se učinilo da prava poruka pisca nije stigla do njega, ali nakon kratkog razmišljanja pomislih da se vjerovatno određeni broj mojih drugara, baš poput njega samog, našao uvrijeđenim zbog teksta kojeg sam objavila, iako mi to uopšte nije bila namjera. Čak štaviše, pa i sama sam Bosanka i tu sam, dakle dijelim sudbinu svojih milih zemljaka! Neinteligentno bi s moje strane bilo da pravim vic o samoj sebi, zar ne? Ako mnogi i dijele njegovo razmišljanje, sigurno se trude ignorisati i ne ostavljati komentare, kako se ne bi upuštali u kilometarske rasprave.Pretpostavljam da moj FB prijatelj i ja zapravo mislimo vrlo slično, ali da nam se energije tog dana jednostavno nisu podudarile.
Naprosto, ne mogu vjerovati da bilo ko od mojih prijatelja ne primjećuje koliko su ljudi 3naše zemlje umorni, depresivni i potpuno iscrpljeni od višedecenijske borbe za golim opstankom. Sigurna sam da niko od njih uz imenicu Bosanka i Hercegovka ili Bosanac i Hercegovac, ne bi tek tako jednostavno mogao staviti pridjev SRETNA ili SRETAN! Bilo bi to vrlo neodgovorno. Uz nas se već jako dugo vezuju pridjevi tipa: razočarani, nesretni, gladni, obespravljeni, umorni, prevareni, iznevjereni i slično. Upravo takve stvari su nas sve zajedno stavile u jedno beskonačno dugo stanje hibernacije za vrijeme kojeg mi dakle živimo, ali ‘na rezervi’ i čekamo neka bolja vremena, no nikako da ih dočekamo…
Na društvenim mrežama gledamo kako bi uistinu trebao izgledati život čovjeka. Da, naši drugari iz inostranstva nam na vlastitim primjerima pokazuju kako život može biti lijep. Ne rade oni ništa da bi nas učinili tužnima, oni jednostavno žive život koji nije u stanju hibernacije i žive ga punim plućima! Mnogi od njih tamo u dijaspori rade vrlo teške poslove, ali su za njih dobro plaćeni i u stanju su svojoj porodici i sebi osigurati pristojan život. Kod nas se zna, sretan si ako imaš bilo kakav posao i ako za njega dobiješ platu! Ne ako dobiješ DOBRU PLATU, nego ako je na kraju mjeseca ikako i dobiješ! Onaj koji može od plate preživjeti bez brige od prvog do prvog smatra se vrlo uspješnim čovjekom, ali takvih je jako malo. Uglavnom se srećemo na putu do gradskih zavoda za zapošljavanje. Jednom sam se u Zavodu čak i našalila sa službenicima. Rekla sam im da bi s njihove strane bilo vrlo korektno da svoje radno vrijeme malo produže kako bismo i mi koji radimo i jurimo sa posla, mogli stići da se redovno javimo… Satirično i potpuno APSURDNO!!!
Za svojih 39 godina života uspjela sam si priskrbiti otprilike 10 mjeseci radnog staža. Da, samo 10 mjeseci stoji ubilježeno u mojoj radničkoj knjižici, dok u isto vrijeme bilježim skoro dvadeset godina redovnog javljanja na Biro. Na birou sam dakle kao kod kuće! I da, sve to vrijeme ja zapravo radim, idem na posao, borim se za egzistenciju svoje porodice, ali se u isto vrijeme pitam, da li ću ikada dočekati penziju?!? Računam… Imam još vremena, jer ako konačno dobijem posao do svoje 45-te, pa nastavim raditi narednih 20 godina, steći ću uslove za onu staračku. Ako mi se sve kockice slože, kad budem stara baka imaću MOŽDA penziju sa kojom ću jedino biti teret vlastitoj djeci, jer od iste teško da ću si moći kupiti i hljeb i mlijeko, a kamo li šta drugo… I opet samo jedna riječ sve opisuje – APSURDNO!!!
2I dok tamo negdje van granica naše zemlje život u pravom smislu te riječi uistinu postoji, mi funkcionišemo na manje od 50% svojih realnih sposobnosti, a sve samo kako bismo jednog dana dočekali vrijeme kada ćemo postati njegovi istinski sudionici. Dok se tamo negdje u tuđini naši prijatelji i rodbina, naši zemljaci, osjećaju kao kod svoje kuće i dok se njihova djeca obrazuju u školama vrijednim pomena, kod nas i dalje polemišu oko nastavnog plana i programa, nacionalne grupe predmeta, školske literature, maternjeg jezika, a dvije škole pod jednim krovom su najočigledniji primjer potpune disfunkcije. Dok tamo negdje u tuđini naši zemljaci mogu živjeti čak i od socijale, mi jedva preživljavamo i od plata ili penzija, a socijalna pomoć ili recimo dječiji doplatak koji samo u mom kantonu iznosi nešto više od bezobraznih 10KM mjesečno po djetetu, dokaz je apsolutnog kolapsa sistema! Malo-malo, organizuju se protesti obespravljenih radnika, studenata, prosvjetara, zdravstvenih radnika, porodilja, poljoprivrednika, ratnih vojnih invalida,… I kao da to sve nije dovoljno, bukvalno se gušimo teškim industrijskim zagađenjem zbog kojeg postajemo sve bolesniji i bolesniji, a u isto vrijeme nam se bolnice, zdravstvene institucije koje su nekada bile vrlo respektabilne, guše u dugovima i prijeti im zatvaranje!!!
Zar je to život dostojan čovjeka??? Pitamo se svakodnevno, čime smo zaslužili ili šta smo to mi zgriješili da već tako dugo gledamo kako život naprosto prolazi pored nas? Nismo sigurni koliko još možemo izdržati…
No, hajde da sve malo pogledamo iz drugačijeg ugla… Mi jesmo Bosanci i Hercegovci, ali samo zahvaljujući granicama koje postoje i koje su nas fizički odvojile od onih koji su sa njihove suprotne strane. Ako bar fiktivno gumicom pobrišemo sve granice na kugli zemaljskoj, nismo li onda samo ljudi??? Nismo li onda samo stanovnici planete Zemlje? Naravno da jesmo! Granice ni po čemu nisu prirodna tvorevina, one su apsolutno vještačke! Patent su vrlo pohlepnih ljudi i njihova namjena nikako nije plemenita! ONE NAS OGRANIČAVAJU I RAZDVAJAJU!!! Ko ima pravo s podozrenjem gledati na nekog ko je otišao živjeti negdje u daleku Kanadu, Njemačku, Japan, Ameriku ili Australiju naprimjer??? Ko se usuđuje reći da je on svoju domovinu napustio? Ako smatramo sebe stanovnicima planete Zemlje, onda nam je domovina gdje god da jesmo! Gdje god da na ovoj majčici Zemlji pronađemo komadić neba ispod kojeg se osjećamo ugodno, bezbjedno, poštovano i gdje god uspijemo živjeti životom dostojnim čovjeka – upravo tu je naš dom! To je moje mišljenje, a s njim će se sigurna sam mnogi složiti…
Otprilike to je bila i moja replika na komentar o satiričnom vicu s početka priče, mom dragom FB prijatelju.
I na kraju, kako granice ipak ne možemo pobrisati, valja nama živjeti tu gdje jesmo i boriti se da nam bude koliko je moguće bolje. Činimo to na različite načine jer nezadovoljstvo ne može biti ambijent u kojem žive sretni i pozitivni ljudi. Upravo zbog tog nezadovoljstva i nevjerovatne količine nepravde, ljudi poimjeraju svoje granice tolerancije i postaju svadljivi, naprasiti, provociraju i napadaju. Dajte im malo bolji život i vidjećete kako se uz malo viši nivo hormona sreće i nešto niži nivo hormona stresa, postaje sretniji i bolji čovjek…
Da, čovjek… To je ono malo stvorenje koje zajedno sa drugim bićima stanuje na prekrasnoj plavoj planeti zvanoj Zemlja, na Mliječnoj stazi u velikom, bezgraničnom Univerzumu…
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
