Život je ono što činimo, ono što se pamti, što nas spaja – Nova porodica prijateljstva – Mada ponekad izgleda nestvarno, pogotovo u našoj sredini koja kaska u mnogo čemu, postoje dokazi da raditi srcem donosi rezultate iz kojih nastaju predivne priče.
Priče u vodi, ali i mimo nje. Borbenošću se doprinosi koracima koji nas tjeraju naprijed sa uvjerenjem da dobrota mnogo zna i može, govori osmijehom, govori čestitošću i kada joj pogledamo u oči znamo da smo se susreli sa pogledom u koji možemo da se pouzdamo i kojem možemo vjerovati. Ta ista se nalazi samo u srcima onih koji nisu izgubili ono što se zove ljudskost. Ljudskost koja uzvraća inteligencijom, znanjem, iskrenom ljubavlju i rezultatima onima koji su zaboravli njeno značenje ili ga nikada nisu spoznali. U nadi da možda i hoće. Jer ljudskost postiže mnogo, ono što oni koji je ne prepoznaju nikada neće moći sjedeći u svojim foteljama i uzimajući pohlepno od drugih ono što im ne pripada.
Osnivanjem plivačkog kluba Spid, prvog i trenutno jedinog kluba u Bosni i Hercegovini za osobe sa invaliditetom ova zemlja dobila je mnogo. Na nama je da to prepoznamo i damo svoju podršku svojim načinom i mogućnostima. Naš odabir da započnemo ovaj dan jesu ovi redovi nastali u znak zahvalnosti, prijateljstva i podrške, jer život je mnogo više od biografije. Život je ono što činimo, ono što se pamti, što nas spaja. S posvetom treneru Amelu Kapi, koji je ovim korakom stvorio jednu novu porodicu prijateljstva.
Svaka pružena prilika je od ogromnog značaja. Prilika onima koji je na najbolji mogući način mogu i znaju iskoristiti i usmjeriti u pravom smjeru. Nama su na svu sreću poznati oni koji to uspješno rade, a jedan od njih je i Admir Malićbegović. Njemu ovaj klub znači mnogo, a svoje utiske podijelio je sa nama:
– Rad u ovom klubu meni kao profesoru sporta i tjelesnog odgoja koji gradi svoju karijeru donio je ogromno iskustvo koje nisam i koje se ne može steći samo tokom studija. Posmatrajući ovu divnu djecu kako napreduju i koliko se trude shvatio sam da granice postoje samo ako ih mi sebi sami postavljamo. Radom u ovom klubu stekao sam male prijatelje heroje, koji su puni životnog elana i koji mi svakodnevno poklanjaju novi motiv da svoje znanje i ljubav prenosim na njih.
Amel Kapo je moj dugogodišnji kolega sa fakulteta, sada i veliki prijatelj. Želim da mu se zahvalim na pruženoj prilici i ukazanom povjerenju da budem dio ove humane priče. S toga je od velike važnosti da ova priča pronađe svoj pravi put i dotakne svakog čovjeka, te da zajedno pružimo što veću podršku i omogućimo priliku djeci sa invaliditetom da sretno odrastaju. Smatram da naš primjer treba da bude vodilja da se u Bosni i Hercegovini osnuje što više klubova koji će raditi na ovom principu da bismo male heroje učinili velikim šampionima.
Ova priča dokaz je da sport zaista spaja ljude, ali samo onda kada se igra po njegovim čistim pravilima. Sreća djece uvijek treba da bude na prvom mjestu. Bez izuzetaka, jer svako dijete je posebno na svoj način. Posebnost koja prenosi nešto nevjerovatno. Da bi to nevjerovatno i neiskvareno živjelo moramo se držati zajedno, boriti protiv predrasuda, razgovarati, dijeliti utiske. Svoje sa nama o ovom klubu i treneru Amelu podijelili su roditelji čija djeca u ovom klubu žive sretne trenutke.
Elmina: Od samog Ismailovog rođenja susretali smo se sa različitim ljudima, kako sa lošim i ravnodušnim, tako i sa dobrim, jer niko u naš život ne dolazi slučajno. Ovog puta govorim o dobrim, loše trudim se da zaboravim. Ismailov trener Amel jedan je od njih, dobar, poseban na svoj način. Kada dijete zavoli neku osobu, onda znate da je to sasvim iskreno, bez ikakve koristi, bez zlobe, bez ikakvih predrasuda. Baš tako je i naš Ismail zavolio trenera, a zahvaljujući njemu i plivanje. Sigurni smo da ne postoje prave riječi kojima se Amel može opisati. Reći ću da ima čast svako ko barem na trenutak razgovara s njim, pogotovo su sretni oni koji više vremena provode uz njega. Rijetki su ljudi koji vam prenose samo pozitivnu energiju, uz koje zaboravljate na sve probleme i nedaće života, a Amel je zasigurno jedan od njih. Hvala mu što čini sve da Ismail bude zadovoljan samim sobom, što ga čini sretnim i nasmijanim, jer kada je on sretan i mi smo.
Elma: Šta reći o Amelu Kapi? To je vrlo teško sročiti u nekoliko rečenica, jer zapravo nema tih riječi koje mogu da opišu njegov trud, zalaganje, volju i ljubav s kojom obavlja svoj posao. Prvi susret obično vam pokaže kakva je ko osoba, pogotovo kada imate dijete sa posebnim potrebama. Tada se ljudi pokažu kakvi su. Prvi susret sa Amelom je bio nevjerovatan. Ispred vas sjedi mlad, obrazovan i rječit čovjek koji želi nešto učiniti za vaše dijete što je rijetkost u ovoj našoj državi. Državi koja inače vrlo malo, odnosno gotovo nikako ne brine o takvoj djeci. O njemu i njegovoj dobroti i njegovoj upornosti bi se mogla napisati knjiga. Hena je dijete s cerebralnom paralizom-hemipareza lijeve strane, dijete koje ima problem s motorikom, ali to za nju ne predstavlja prepreke, ona je jedna lavica koja se bori od samog rođenja. Plivanje joj mnogo pomaže, jer je to opušta s obzirom na tu pojavu spazma/ukočenosti. I onda kada vam dijete uzme neko ko je tako stručan i kvalifikovan kao Amel, da pomogne, te da za manje od mjesec dana nauči plivati i roniti onda ne samo da je to uspjeh za vas i vaše dijete nego i za Amela. Zahvaljujući Amelu, a i Admiru djeca se socijalizuju i kod njih nema prepreka niti se osjećaju drugačije od zdrave djece. Na kraju samo želim da se zahvalim što postoje tako mladi ljudi kao što je Amel, koji je prepoznao potrebe i nas roditelja. Najbolji dokaz Amelovog uspjeha su njihovi osmijesi i radost kada su na plivanju. Od srca hvala PK Spid što postoji za njih, a nadamo se da će i drugi prepoznati ono što se u ovom klubu radi.
Šejla: Moja Kanita odrasta uz dječake, brata i njegove drugove. Uvijek je slušala o njihovim trenerima, treninzima i u tišini im zavidjela, jer ona nema trenera. Njena želja je uvijek bila da odraste što prije, da može trenirati. Mene kao majku uvijek duša zaboli kad vidim da je njena najveća želja da trenira i bavi se nekim sportom, znajući da će uvijek naići na poteškoće i razne prepreke u tome za razliku od druge djece kojima sport ne donosi te teškoće. U našem gradu ne postoji ni jedan klub, niti bilo koja mogućnost da se djeca koja imaju bilo kakve smetnje u razvoju uključe u neke aktivnosti i u tome uživaju. Saznavši za trenera Amela Kapu i njegov klub, zahvaljujući našoj tetki Lejli, koja je kontaktirala trenera, prijavila Kanitu i odvela je na prvi trening, njen život se promijenio. Kanita sada ima SVOG TRENERA i osjeća se odvažnom pred Dininim drugovima. Njena želja je ispunjena, a tek njeno oduševljenje trenerom, to je nešto posebno! Već poslije prvog treninga me pitala: “MAMA MOŽEMO LI MI NEKADA TRENERA POVESTI KUĆI?”
Divno je znati da u našem društvu još uvijek postoje tako obrazovani i ambiciozni ljudi, a sa druge strane toliko humani i dobri koji su spremni posvetiti toliko svog vremena da ovim malim biserima uljepšaju i promijene njihov svijet, učine ih sretnijim i samopouzdanijim. Hvala ovom divnom čovjeku. Mi ga poznajemo veoma kratko, ali sasvim dovoljno da možemo reći da sigurno spada u kategoriju najboljih i bez imalo sebičnosti poklanja toliko mnogo ljubavi našoj Kaniti, ona to zaista osjeti. Djeca ne griješe u prepoznavanju dobrih ljudi.
Elvis: Iako smo tek počeli sa treninzima, mogu reći da smo prezadovoljni prijemom u klubu kao i idejom koju Amel sprovodi. Amel je prije svega dobra osoba i ono što je itekako primjetno je to koliko voli djecu i da sve ovo radi sa puno, puno ljubavi. Nama ovo mnogo znači, pogotovo našem Ajdinu koji konačno može reći svojim drugarima da nešto trenira i to je ogromna stvar. Tako da posebno izdvajam Amelov i Admirov rad sa našom djecom. Ajdin je mnogo sretniji i jedva čeka svaki naredni trening i želi da ih ima što više. Sve riječi pohvale za ovaj klub i trenere. Mi ovom prilikom kao roditelji Ajdina, ali i samo kao roditelji u ime svih nas molimo sve nadležne institucije kao i privatne firme da podrže Amela i njegovu ideju, ovo prije svega mnogo znači ovoj djeci, jer im je vraćen osmijeh na lice i taj osmijeh je ogroman. Djeca ne razumiju kada im se kaže da nema novca, ali mislim da nadležni to znaju, ako žele da znaju.
Dijana: Zaista mi je velika čast što sam upoznala jednu ovako mladu i perspektivnu osobu kao što je naš trener Amel Kapo. Čovjek koji srcem pruža nesebičnu ljubav našoj djeci, sreću koju je teško riječima opisati, krila da se lakše nose sa svojim problemom i okolinom, dajući im osjećaj jednake pripadnosti bez predrasuda kroz sport i druženje. Istovremeno se hvatajući u koštac sa mnogim problemima kao što je društvena potpora. Svoje znanje zaista srcem prenosi na djecu, sve što radi, radi sa mnogo ljubavi i požrtvovanosti, što bi moja Iris rekla: Tjenej je moj pjinc! Svjestan u kakvom društvu živimo i kako to društvo gleda na djecu sa poteškoćama u razvoju, s toga sam mu zahvalna od srca na ideji i njenoj realizaciji o osnivanju jednog i jedinog plivačkog kluba ovakvog karaktera. Klub na čelu sa trenerima Amelom i Admirom u mnogome je doprinjeo socijalizaciji ne samo naše djece, već i nas roditelja kroz poznanstva koja su tu sklopljena. Postoji izreka da bi nekog bolje razumio moraš obuti i hodati u njegovim cipelama, a mi koji imamo djecu sa poteškoćama podržavamo jedni druge kroz razgovore i uz podršku trenera. Klub i treneri su nam postali jedna velika porodica gdje se svi mi osjećamo drugačije. Nekako prihvaćeni, bez osjećaja sažaljenja ili odbijanja koja su mnogi od nas nažalost iskusili.
Ovaj projekat je zaista nešto osvježavajuće. Nešto pozitivno što ulijeva nadu u bolje sutra za našu djecu. I zato našem treneru Amelu, Iris i ja od srca želimo sretan rođendan, puno uspjeha kako u životu tako i u radu, da mu se sve želje ostvare, jer su mu želje skromne i pozitivne, primjer svima nama iz kojeg treba da učimo i pružamo jedni drugima ruke.
TRENERU, U IME SVIH NAS, SRETAN ROĐENDAN!
Pripremila i razgovarala: Aldijana Selimbegović
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
