Život nije filmsko platno: Masovne ubice smo sretali na zeničkim ulicama – Za sve one koji su iz Zenice slučaj masovnog ubice Edina Gačića ima posebnu dimenziju ne samo zato što je jedan period života proveo živeći u „gradu čelika“ nego zato što je svoje grijehe okajavao robijajući u zeničkom kazneno popravnom zavodu. Ta je institucija u svojoj stotinu godina dugoj historiji bila dom mnogim teškim prijestupnicima i ubicama, a među njima i mnogim koji su počinili najteže oblike ubistva, pa bi se moglo reći da je Gačićev boravak iza zidina KP Doma nešto sasvim prirodno i podrazumijevano.
Ali, ono što mnogi čitaoci vijesti i gledaoci televizijskih informativnih emisija, koji su posljednjih dana pažljivo pratili sudbinu odbjeglog ubice, ne znaju i nisu u stanju zamisliti jeste način na koji se zakoni sprovode u našoj zemlji. A taj misterij dobro je poznat većini Zeničana koji su nerijetko dolazili u situaciju da se susretnu sa počiniocima najtežih zločina u običnim i svakodnevnim situacijama.
Dugo godina je praksa zatovrske institucije bila da robijaše pušta da dane vikenda provode izvan dobro čuvanih zidina, a mnogi od tih ljudi, koji su željeli uživati pogodnosti svog dobrog ponašanja, zbog slabe materijalne situacije nisu bili u stanju obilaziti u svoje udaljene domove.
Tih bi vikenda, željni slobode, šetali ulicama Zenice nerijetko se zaustavljajući na mjestima gdje su se okupljala djeca i omladina i mnogi srednjovječniji Zeničani kao sliku iz djetinjstva pamte malonogometne utakmice koje su pratili robijaši na „odmoru“ ili čak i one u kojima su učestvovali punog srca i sa žarom.
Zatvorske priče
Među tim čudnim i pomalo rezervisanim ljudima bilo je svakojakog svijeta, ali u svakom njihovom pokretu moglo se jasno vidjeti da susprežu neku ljutnu ili bijes. O svojim grijesima i svojim zatvorskim danima nikada nisu pričali, a mnogi koji su vrijeme provodili s njima nisu nikada postali svjesni s kakvim osobama su se barem na kratko družili.
Tri velika zenička naselja podignuta su tik uz KP Dom i mnoge dječije igre odvijale su se uz visoku žičanu ogradu institucije. U proljetne i ljetne dane pogled na robijaše koji su radili poljoprivredne poslove bio je neskriven i često se znalo desiti da dječiju znatiželju i robijašku muku dijeli samo žičana ograda i nekoliko koraka. Ekspedicije koje su djeca izvodila na okolna brda uvijek su vodile i na Vučijak, brdo na koje se naslanja zatvor, i svi su se dječaci pokušali popeti na nevisoki zatovrski zid pokušavajući izbjeći komade stakla ucmentirane u njegov vrh.
Poslije, u doba prve mladosti zatvorske priče postale su dio obavezne gradske mitologije, a svi drugovi koji su, zbog nesporazuma sa državnim zakonima, dospjeli s one strane zatvorske kapije prepričavali su događaje i evocirali poznanstva sa okorjelim robijašima. Priče o masovnim ubicama uvijek su spadale u red omiljenijih, jer mladalačka znatiželja uvijek mašta o što grotesknijem i nevjerovatnijem pripovjestima. Ime Ediba Buljubašića na zeničkim ulicama postalo je legenda, toliko poznato i zloglasno, da se uvijek izgovaralo s dozom jeze u glasu.
Edib Buljubašić četvorostruki je ubica, a njegov krvavi pohod počeo je dvostrukim ubistvom krajem 80-tih godina prošlog vijeka. Stariji Zeničani, pripadnici Sekreterijata unutrašnjih poslova, godinama su prepričavali detalje potrage koja je bila podignuta u gradu nakon što se otkrilo da je Buljubašić ubio suprugu i snahu. Pričaju da je masovnost potrage bila neviđena na tim prostorima do tada, a tajnost operacije toliko dobro čuvana da se o njegovom zlodjelu doznalo tek pošto je bio uhvaćen i zatočen.
Godinama kasnije, baš kao ubijeni Edin Gačić, Buljubašić je iznova počinio dvostruko ubistvo, ubivši tada oca i još jednog čovjeka. Između ta dva krvava niza bio je jedno vrijeme zatvorenik, a u ratu i prvim poslijeratnim godinama slobodana čovjek. Ediba Buljubašića svaki je Zeničanin mogao susresti na ulici u svakodnevnoj bezazlenoj situaciji i ne sluteći da se suočio sa okorjelim ubicom.
Život kao na filmskom platnu
Mnogi Zeničani, koji su rasli u jednom od tri naselja podignuta tik uz zatvor, dobro pamte priče robijaša u kojima su se prepričavali zatvorski susreti sa Edibom Buljubašićem. Jedna je bila posebno snažna jer je o susretu sa Edibom i strahom koji je osjetio pričao čovjek nevjerovatne hrabrosti. Uz partiju šaha, u zatvorskom dvorištu, slušao je kako Buljubašić, opušten i naivnim glasom, jednog „novajliju“ uspoređuje sa svojim ocem, ističući nevjerovatnu sličnost u crtama lica između mrtvog roditelja i tog nepoznatog zatovorenika. Ti su mu se komentari urezali tako duboko u svijest da je i godinama kasnije pričao kako u svom životu nije preživio većeg straha.
Sudbina Edina Gačića podsjeća na sudbinu još jednog „poznatog“ bosanskog ubice. Vjerovatno je manji broj ljudi koji u životu Junuza Keče, čiju su sudbinu ekranizovali scenarist Abdulah Sidran i reditelj Ademir Kenović u kultnom filmu bosanskohercegovačke kinematografije Kuduzu, ne prepoznaju sličnosti sa sumanutim „krvavim pirom“ Edina Gačića.
Baš kao i Gačić i Junuz Kečo se skrivao od policije u šumovitim predjelima koji opasavaju Sarajevo, vješto izbjegavajući policijske hajke i zasjede. I Junuz Kečo je bježao ne samo od zakona i pravde nego od nekih svojih unutrašnjih bijesova i demona. Za razliku od Buljubašića i Gačića Junuz Kečo je svoje grijehe okajavao u „Foči“ iz koje početkom rata bježi, a onda gine pod nerazjašnjenim okolnostima ratne 1993. godine.
Edin Gačić je očigledan dokaz da bosansko društvo iz sudbina Junuza Keče i Ediba Buljubašića ništa nije naučilo, jer da je suprotno danas bi Suad Sultanić i Mahir Begić bili živi. Možda je došlo vrijeme da se o praksi osuđivanja masovnih ubica počne drugačije razmišljati, da se učini sve kako bi se takvim osobama ograničio pristup „običnim“ ljudima. Možda je došlo vrijeme da zatvorenici počnu zatvorske kazne provoditi iza zidina zatvorskih institucija.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
